Za krčenje voćnjaka najveći krivci su političari, ali i pomodarstvo

Radna snaga je u poljoprivredi veliki problem. Posebno je to izraženo u voćarstvu gdje ima nešto mehanizacije koja može pomoći, ali ne i zamijeniti ljudski rad. Zamislimo da ne postoji kombajn za ubiranje uroda kukuruza ili žetvu pšenicu, a imamo u jednom selu desecima i stotinama godinama 20 hektara kukuruza ili pšenice. Onda vam dođe neki operativni program za nove hektare. Svih ovih godina bilo je 100 ljudi koji su želi pšenicu ili brali kukuruz, a sad odjednom umjesto 20 hektara kukuruza, selo počne raditi 700 hektara kukuruza i tisuću hektara pšenice. Broj ljudi i dalje isti - stotinu. 

Što bi tada bilo? Kukuruz bi ostao neobran, a pšenica nepožnjevena. Sigurno ne bi tražili novih tisuću ljudi da beru kukuruze i žanju pšenicu. Nema ih. I da ih ima, nema onih koji to znaju raditi ili uopće mogu raditi. Pa bi valjda trebali biti ljuti što nitko neće raditi? Čak tražiti da gradovi i država siromašnima ne daju socijalnu pomoć jer neće dolaziti kod nas brati kukuruz i s kosom u ruci žnjati pšenicu (?!). No, u ratarstvu je čovjek izumio kombajn i rješenje je pronađeno pa danas svu pšenicu jednog sela skinu dva kombajna u pet dana.

Ne može svatko orezivati i brati 

Upravo se to dogodilo s voćarstvom. Imali smo do sada u jednom selu pet, deset, ili možda malo više hektara voćnjaka i 30-tak ljudi koji znaju orezivati i brati to voće te su svake godine na raspolaganju. Odrađuju poslove za honorar, nadnicu ili neki drugi vid plaćanja. Uvijek ih angažiramo. I onda se dogodi famozni operativni program za podizanje trajnih nasada i svi podižu plantaže jabuka, višanja, bresaka, šljiva i što sve ne. Pa zemlju na desetke hektara kupuju i gradski političari, poduzetnici i novopečeni voćari. Odjednom imamo novih 20 voćara i novijih 300, pa i više hektara voćnjaka koje treba gotovo u isto vrijeme orezati, a kada urode i pobrati.

Od mehanizacije imamo neke platforme za branje, ali bere ih čovjek. Imamo i tresače višanja, ali i uz njih treba čovjek. U selu i okolici i dalje imamo tih 30-tak ljudi koji su tradicionalno radna snaga u orezivanju i berbi. I svi poslije ljuti što neće oni na socijali ići raditi u voćnjake. Kao da svi znaju rezati grane i mogu stajati na platformama za branje jabuka! Vratimo li se na početnu priču o kukuruzu i pšenici, sve je isto. Jel bi mogli pronaći preko noći novih 300 berača kukuruza i kosaca koji bi ručnom kosom kosili žito? Ne bi. Tako ne možemo naći ni berače voća. Nema ih i gotovo.

I da ih ima, imali bi problem i sa sortimentom voća. Jer dogodi se da jedan podigne plantažu jedne vrste voća, primjerice jabuka. Onda to isto napravi još jedan, pa još jedan i tako redom kao da kopiraju jedni druge. U isto vrijeme treba pobrati sve te plodove jer su baš svi htjeli posaditi istu sortu. Jabuke još donekle imaju rješenju u čuvanju u hladnjačama, ali vrlo često su se njih nekoliko odlučivali saditi breskve i nektarine. I normalno, tko sad kada su ti voćnjaci došli u rod može pobrati 100 ili 200 hektara bresaka i nektarina u roku nekoliko dana?

Izostala planska sadnja 

Idući je problem da ubrano treba uskladištiti i sačuvati jer tržište ne može sve breskve i nektarine prihvatiti. Naravno, teško se čuvaju. Nije nam kriva ni socijala što ne želi u berbu voća, a ni nezaposleni. Jer nije svatko za taj posao. Kriva je ondašnja poljoprivredna vlast u državi što nije uvjetovala plansku sadnju voća pa danas imamo mnogo iskrčenih voćnjaka. Čak i jabuka, a najviše nasada bresaka, nektarina, višanja, kupina i nekih drugih za koje smo imali neriješeno tržište, radnu snagu i mogućnosti smještaja u hladnjače. Nedavno nam je jedan voćar ispričao da vadi sve breskve i nektarine i sadi bademe.

"Breskve se ne mogu čuvati duže od 20 dana i zato prelazim na novu kulturu - bajam i to u suradnji sa znanstvenicima. Može se dugo čuvati i cijena je prihvatljiva", rekao mi je nedavno komentirajući i da je vrijeme cvatnje u doba kada u kraju oko Osijeka nema neugodnih proljetnih mrazeva.

Dakle, plan, poljoprivredna politka i političari ipak su glavni krivci u mnogim problemima koji su nastali u poljoprivredi. Jer uzeli su se novci, podigli nasadi pa i na područjima koji uopće nisu za voćarstvo zbog loših klimatskih uvjeta. I zato se treba najviše čuvati politike i političara. Upravo oni često nisu na visini zadatka i treba ih dobro kontrolirati. A valja se čuvati i pomodarstva. Jer ovo s breskavama i nektarinama te s višnjama u Slavoniji, Baranji i Srijemu je bilo čisto pomodarstvo koje je prešlo u avanturizam. Bilo je još bisera koje je podržavala država. Nutrije, nojevi, činčile u stočarstvu su bile nekih od tih. Bilo je mnogo farmi, a danas niti jedna od njih.