Sumrak sajmovanja

Nemalo sam bio iznenađen iz godine u godinu mojih odlazaka na Zagrebački velesajam kada sam uviđao da on doslovce umire. To je bilo krajem 90.-tih godina. No, sada sam i uvjeren u isto nakon što sam bio, kao i svakog svibnja, na sajmu u Novom Sadu.

Mrak i polako umiranje. Na tom nekada najvećem sajmu proizvodnje hrane u bivšoj Jugoslaviji, a danas sigurno još uvijek jednom od većih u Srbiji i Vojvodini, sve je manje hrane. Gotovo da je i iz zatvorenog izložbenog prostora nestala prehrambena industrija. To sve što smo tamo vidjeli nije ništa. Razvučeni štandovi, široki prolazi i obilje obrtničkih radionica koji izlažu svoje proizvode tipa meda, pekmeza i mnoštva rakije i rakiještine je sve. Očito da je sajam na putu onoga što se desilo svima u regiji. Poskupjeli su ulaznice koje su koštale 50 kuna po osobi. A ni cijene izložbenog prostora nisu ništa manje šokirali moguće izlagače, a posebice one stalne. I zato nismo ni vidjeli niti jednog novog izlagača. Ali je bilo onih koje ove godine nismo sreli. Odgovorili su nam jednostavno. Skupo nam je. Uz taj skup najam izložbenog prostora ide i teško stanje industrije u Srbiji i Vojvodini. Nije bilo više ni tradicionalnih velikih izlagača poput pivovara i šećerana te proizvođača sokova i slatkiša. Vanjski prostor standardno je i ove godine bio manji.

Sve su zauzeli zastupnici stranih marki poljoprivredne mehanizacije i nešto domaćih, ali najglasniji i najzanimljiviji su bili štadovi s vašarskom robom i s kobasicima, pljeskavicama, janjetinom i drugim gastro specijalitetima. Nekoliko paviljona, gdje su također izlagači bili neprirodno široki zauzeli su dileri stočnom hranom i opremom za stočarstvo. I to je sve. Gužva. Uvijek se govori o velikom broju posjetitelja. To je istina. Ljudi još uvijek posjećuju ovakve priredbe. No, nesuglasje između debljine novčanika izlagača i želje posjetitelja je uvijek sve veće. Organizator novosadskog sajma mora naći način da razumije i jedne i druge.

Drugi veliki poljoprivredni sajam u regiji je svakako naš u Bjelovaru. No, tko može i koliko dugo ići izlagati i na proljetni i jesenski. Svake godine mehanizatori se bore da s upravom sajma nađu zajednički jezik oko cijena izložbenog prostora. Ali bez obzira na cijene nije normalno da se jedan izlagač pojavljuje na sajmu u Bjelovaru i ožujku i u rujnu.

Kada se govori o poljoprivredi moramo reći da su u tom segmentu u srednjoj Europi njemački Hannover i danski Hernig broj jedan. Hernig je jednom godišnje, a Hannover svake druge godine je mehanizatorski, a one godine kada nije sajam traktora, kombajna i sličnih dostignuća je stočarski. Ni u Europi se nitko ne može valjano pripremiti za sajam svake godine. A kamoli svakih nekoliko mjeseci kao što je to u Novom Sadu i Bjelovaru. Valja istaći i da Novi Sad ima svoj jesenski sajam.

Kao da se sve svodi na prodaju izložbenog prostora pa makar i bilo kome i bilo za šta. Tako nam se čini da je i ovaj proljetni u Novom Sadu ipak najviše bio zbog ugostitelja i prodavača vašarske robe. No, da ne bude zabune. Izložba mehanizacija i ova u Novom Sadu, kao i ona u Bjelovaru još uvijek su zanimljive i velike. Imaju svoje rezultate, imaju najskuplji prodani stroj, imaju broj ugovorenih i prodanih primjeraka, svoje akcije. No, to je sve strana mehanizacija. U Srbiji čak više nemaju što ljudima pokazati IMT, Zmaj i Rakovica. Bili su jako, jako nevidljivi.

Autor: Damir RUKOVANJSKI, mag.ing.agr.