Što je izvozni proizvod za hrvatsko poljodjelstvo i gdje je tu turistička potrošnja?

Svjedoci smo stalnih prigovora potrošača kako Hrvatska previše uvozi poljodjelskih proizvoda, dok nam je mali izvoz, a pri tome nemušto krivimo veletrgovce.

Što je izvozni proizvod za hrvatsko poljodjelstvo, gdje je tu istina? Pšenica je godinama najznačajniji izvozni poljoprivredni proizvod. Kukuruz se izvozi uglavnom preko mesa i mesnih prerađevina, a industrijske kulture preko šećera, ulja, vina. Riba, a posebice srdela i tuna su prepoznatljivi izvozni proizvodi. 

Poljodjelski izvoz je mali i namiruje manje od polovice uvoza. Oduvijek se željelo kroz turističku potrošnju povećati prodaju domaćih proizvoda, međutim to se teško ostvaruje. Razlozi su nedostatak proizvoda po vrsti, količini I kvaliteti, te poslovna povezanost između proizvođača i prerađivača tih proizvoda.

Putničarstvo iziskuje najbolju potrošnju hrane i pića u novim boravištima i krajobrazima. Domaća proizvodnja i potrošnja hrane i pića preko turizma omogućuje promicanje kulture življenja I vrijednosti koju suvremeni turisti rado istražuju.

Ako su hrana i piće proizvedeni u kraju u kojem borave uz pripremu na način kako ju pripremaju domaći ljudi, tada je doživljaj i boravak turista ljepši i ugodniji. Turistička potrošnja kroz hranu i piće ostvaruje oko četvrtine ukupnog prihoda od turizma, što iznosi približno tri milijarde eura od kojih se jedva trećina ostvaruje domaćom proizvodnjom. 

Uspijemo li vlastitom proizvodnjom povećati udio hrane i pića na turističkom tržištu na polovicu, ukupni izvoz značajno bi porastao. Ponudimo domaći slavonski svinjski but prerađen u kvalitetni dalmatinski pršut, ili pak odrezak od mlade krške govedine, zatim domaću kaštradinu i svinjsku dimljenu pečenicu, domaću perad iz slobodnog uzgoja, kršku janjetinu i kozletinu, slavonski kulen, sir, voće, povrće, vino, maslinovo ulje, riblje proizvode i domaće slastice.

Mnogi od ovih iznimnih proizvoda izvorne vrijednosti rijetko se nalaze u turističkoj ponudi. Da bi to postigli potrebno nam je županijsko planiranje poljodjelske proizvodnje za turističku potrošnju uz nacionalnu bilancu samodostatnosti poljoprivrednih proizvoda.

Vlastitom proizvodnjom možemo podmiriti gotovo 70 posto turističke potrošnje vina, 60 posto voća, povrća, maslina I maslinovog ulja, ribe 80, pršuta 50, a sira oko 30 posto. Prema tome na županijskim odsječcima, tako i na odjelima ministarstva koji brinu o poljodjelstvu i ribarstvu ima podosta izazova.

Uspijemo li podmiriti oko polovice turističke potrošnje domaćim proizvodima zaposlili bi na tisuće obiteljskih poljodjelskih gospodarstava i tvrtki s dodatnim vrijednostima, a kroz preradu, distribuciju i trgovinu dodatna zapošljavanja. 

Potrošačima trebamo pokazati koji su to proizvodi, gdje ih mogu kušati i kakve su im vrijednosti. Proizvod oblikovan preko potrošačkih želja zahtjevnosti, pretočen u tržnu znamku uz potrošnju u turizmu postaje izvozni proizvod koji dobiva potvrdu dobrog proizvoda, uz brzi dolazak do potrošača. 

Proizvode treba označiti u svakoj županiji i ponuditi ih kao hrvatsku znamku. Izvoz preko turističke potrošnje najbolji je put za stvaranje hrvatskog poljodjelskog izvoznog proizvoda.