Simbol mudrosti i veliko zlopamtilo iliti kako su guske spasile Rim?

Fosili jedne prastare ptice, nazvane Anser atavus, nađeni u Sjevernoj Americi, a datirani na doba miocena, to jest na vrijeme od prije deset milijuna godina, ukazuju da je ovo stvorenje bilo prapretkinja svih današnjih vrsta gusaka. Tih vrsta ima zavidan broj, u divljem i pitomom stanju.

Poljoprivrednicima su najpoznatije Anser anser domesticus, domaća bijela guska, i Anser cygnoides domestica, kineska guska. Sve su u daljem srodstvu s labudovima.

Ljudi uzgajaju domaće guske od prije 4.000 godina, u drevnom Egiptu. Prvo su bile poznate u Europi, sjevernoj Africi i jugozapadnoj Aziji, a danas se uzgajaju u cijelom svijetu. Domaća guska je znatno krupnija od svoje divlje rodbine, primjerci dostižu težinu od više od 10 kilograma dok divlje po pravilu ne prelaze tri kilograma.

Guskino perje

Odlikuje se dugim snažnim vratom, trokutastim kljunom, karakterističnim hodom, plovnim kožicama na nogama i gustim perjem. Krila su jaka, mužjaci ih koriste kao oružje u borbama za ženke. Oči su često plave, od svijetle do najtamnije nijanse, a perje, od bijele, smeđe, sive do crne boje.

Hrani se uglavnom biljnom hranom, biljkama travaricama, zrnevljem, dobro je da u hranidbi bude zastupljeno vodeno bilje – a i da neka voda, jezero ili bara, bude u blizini. Ali, oprez: kljun ove atraktivne ptice je vrlo oštar, nazubljen iznutra, tako da može nanijeti ozbiljne ozljede napadaču. Mužjak se po pravilu zove gusan, a mladunci guščići.

Poljoprivrednici drže gusku zbog mesa, perja i jaja. Perjem se punila posteljina u "sretnijim" to jest bogatijim kućama, jastuci i debeli pokrivači – perine, koji su izgleda odavno poznati, jer se spominju u vrlo starim narodnim pjesmama većine slavenskih naroda.

Vremena se mijenjaju

Guščje meso smatra se kao vrlo korisno, od davnina je korišteno za jačanje krvne slike jer je odličan izvor mineralnih tvari. Poboljšava imunitet, cirkulaciju, stimulira lučenje žučnih kiselina, poboljšava probava i eliminira toksine iz organizma.

Smatralo se također da može pomoći u liječenju od trovanja olovom. Sva ova uvjerenja provjerena su i dokazana. Meso guske je neopravdano zapostavljeno u prehrani u posljednje vrijeme iako je pogodno za različita jela. Sušena guščetina i guščja jetra smatraju se delikatesama i nekad su spadale u izvoznu ponudu, jer se puno više cijene u inozemstvu.

Jaja, zelenkaste ljuske i krupnija od kokošjih, također su puna hranjivih tvari i također se razmjerno malo koriste.

Spasile Rim

Vjerovanja koja se tiču guske brojna su i stara. Vjeruje se da je ova ptica vrlo oštroumna i veliko zlopamtilo tako da odlično zna odakle joj prijeti opasnost. Kad nakrivi glavu, što malo smiješno izgleda, ustvari gleda da nema grabljivica na nebu.

Po guščjoj jetri i trtičnoj kosti nekad se gatalo kakva će biti zima. Guščja mast je visoko cijenjena kao lijek, posebno za plućne bolesti. Pero od gusana, sakriveno u košulji na grudima, koristilo se nekad kao amajlija za trudnicu, s uvjerenjem da će i porođaj biti lak kao pero.

Guska i to osedlana spominje se u šaljivim narodnim pjesmama; zlatna guska koja nosi isto tako zlatna jaja živi na oblacima, a čuva je strašni div ili zmaj; princeza se pretvara u gusku da bi izbjegla brak sa surovim kraljem. Poznata je priča o opsadi Rima 390. godine prije nove ere, kad su guske, čuvarice Junoninog hrama, gakanjem probudile Rimljane.

Od tada, njima je pripadala veličanstvena procesija svake godine, svečanost u kojoj su slavljene kao heroji, dok su psi i pijetlovi kažnjavani jer su spavali dok je neprijatelj bio u blizini. Guska je dakle bila posvećena ništa manje nego najvećem ženskom božanstvu u starim religijama Europe. U svojoj pradomovini, kod sjevernoameričkih domorodaca, ona je simbol mudrosti i tko stane na njeno mjesto u krugu života, dobit će moć mladima prenositi drevne tradicije plemena.