Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Krešimir Butković
  • 31.05.2015. 15:15

Selo kao izbor života

Svidjela mu se priroda, mir i tišina. Zaredao on posjete i stao se raspitivati o zemljištu, nekoj farmici, polju. Naposljetku, negdje kraj Pakraca, u prelijepom mjestu, okruženom šumom, poljima i tišinom, Šime odluči iskeširati svoj novac i kupiti zemlju za obrađivanje, malu kućicu, kroz polje mu prolazi potočić, idila.

Foto: depositphotos.com,
  • 1.746
  • 469
  • 0

Kao novi kolumnist portala moram prije svega zahvaliti na toploj dobrodošlici, podršci, lajkovima, brojnim pozitivnim komentarima na društvenim mrežama i konstruktivnim kritikama. Premašena su sva moja očekivanja.

Nego, da ne duljim, sjetih se svog dugogodišnjeg frenda iz kvarta. Šime se rano oženio, s nepunih dvadeset godina, dobio jedno, pa drugo pa treće dijete. Sad čekaju četvrto. Radio je kao građevinar, bio uspješan u tome. Žena mu fušarila kao frizerka. Živjeli su dugo kao podstanari. Pralo ih je sa svih strana, prolazili su krize no najviše od svega pogodila ih je ova višegodišnja recesijska. Stao Šimi posao, ženin fuš nije sve mogao pokrivati, djeca gladna, traže svoje. Šime odlučio rasprodat strojeve, kupio stan no nije znao što dalje. Sjećam ga se kao pubertetlije kojem je krevet bio draži od knjige, poker automat od škole, a od prehrambenih artikala je najviše koristio pivu i vino. Sjedio tako Šime danima u stanu, palio cigaretu za cigaretom, trošio ušteđevinu i nije znao što bi. Onda je jednog dana otišao u lov s prijateljem negdje kod Papuka.

Nikada sretniji seljak!

Svidjela mu se priroda, mir i tišina.

Zaredao on posjete i stao se raspitivati o zemljištu, nekoj farmici, polju. Naposljetku, negdje kraj Pakraca, u prelijepom mjestu, okruženom šumom, poljima i tišinom, Šime odluči iskeširati svoj novac i kupiti zemlju za obrađivanje, malu kućicu, kroz polje mu prolazi potočić, idila. Zaljubio se čovjek u to svoje imanje i ne da se s njega. Žena ostala u Zagrebu s djecom, a Šime spakirao stvari i preselio u prirodu. Jednom ili dvaput mjesečno navrati ženi i djeci. Zamolio me Šime da ne odajem njegov identitet, no priča postaje tim zanimljivija što je on obično gradsko dijete, nenaviklo na težak težački posao i žuljave ruke. Preselio Šime, pojma nema o poljoprivredi i stočarstvu, jedva da zna nacijepati drva. Prolaze dani, a Šime se sprijateljio sa sumještanima. Gledaju ga ko osobenjaka. Ta tko bi živ zamijenio gradski život sa seoskim? Eto, Šime. Odjenuo Šime ono plavo radno odijelo i ne izlazi iz njega. Prvo je sredio kućicu da može živjeti u njoj. Pomalo naučio raditi sve poslove u kući. Zatim je napravio stajicu za ovce. Doveo par ovaca, pa perad, pa ostalo blago. Raspitivao se kod seljana o sjetvi, sadnji povrća, košnji trave, spremanju sijena. Marljivo je radio i stjecao znanja. Nedavno mi bio Šime u posjeti. Pitam ga kako je. Veli, nikad bolje!

Radi kad hoće i koliko hoće. Ujutro obiđe i osnaži blago, zatim malo sjedne pred kuću, pojede, podruži se sa susjedima, nema radnog vremena, kredita i nitko mu ništa ne naređuje.

Veli, sam je svoj gazda, sam si određuje tempo. Ima staricu za susjedu. Ode joj pomoći, donijeti što treba, porazgovaraju i dan prođe u trenu. Nekoć je bio ovisnik o televiziji i mobitelima. Sad televiziju uopće ne gleda, a mobitel mu je nužno zlo za komunikaciju. Veli, seljak je i nikada sretniji nije bio.

Seoska idila na Šolti

Neki dan gledam Alpe-Dunav-Adria emisiju. Prikazuju tročlanu obitelj Lovrinčević na Šolti. Žive u apartmanu, no kupili zemljišta i napravili farmu. Imaju konje, ovce, krave, imaju vinograd, voćnjak, vrt s povrćem. I ništa tu ne bi bilo čudno da i oni nisu došli iz grada.

Rođeni Splićani prije 12 godina doselili su se na Šoltu.

Doveli tada tromjesečno dijete. Mali, sada dvanaestogodišnjak, uživa na selu, jaši konje, nije mu teško brinuti o ovcama, raditi u polju. Stariji mu brat odlučio preseliti u Split i školovati se. O njemu skrbe djed i baka. Mali za sad ni ne pomišlja o odlasku. Znam da će Slavoncu biti smiješno kad pročita da su Lovrinčevići kupili malo zemlje jer Slavonac ima zemlje u hektarima. No Šolta je veličine par slavonskih imanja. No ljudi svejedno žive, odriču se i prehranjuju obitelj. Kao što i Šime sezonski donosi hranu svojoj obitelji u grad. Kad pitate nekog Purgera gdje bi volio živjeti, on ko iz topa odgovori negdje izvan grada, gdje je mir, nema buke i užurbanosti. Upravo taj gradski, urbani stres, trka za novcem, plaćanjem kredita i strepnjom nad poslom odnosi sve više mladih života. Osmrtnice su pune umrlih koji su otišli u dobi kad bi trebali dati najviše od sebe. Zato, na kraju, da se dotaknem jednog prelijepog životnog svjedočanstva.

Najstariji brašni par u Europi živi na selu!

Ne znam jeste li čuli za najstariji bračni par u Europi?

To su Ana i Ivan Batalić. On ima 103, a ona 102 godine. Znaju se 89 godina, a u braku su 86. Hodali su tri godine, a onda ju je Ivan ukrao. Došla je spašavati braća, no Ivan ih je otjerao kuburom. I tako je sve krenulo. Žive godinama u mjestu Gornje Maovice, imaju puno djece, unučadi, praunučadi. Zašto to spominjem. Zato što svoju dugovječnost pripisuju seoskom načinu života. Proživjeli su dva rata, dva zbjega, dvaput im je gorjela kuća, dvaput su sve započinjali iznova. Od pamtivijeka su išli za blagom, čuvali ovce i krave. Ana veselo i s blagom dozom sjete govori o ondašnjem načinu života i kako su se gledali djevojke i momci. O tome kako su svi zajedno čuvali blago, išli na prelo, kuća je bila puna momaka. Pjevale su se lascivne doskočice, nije se išlo u školu nit se znalo čitati i pisati. Svoj savršeni ten nema zbog šminkanja i raznih pomodnih pomada. Veli da u ono vrijeme si rijetko imao priliku i okupat se. Drugačije je to bilo nego danas kad ti voda teče čim otvoriš slavinu, a bojler ju zagrije da se možeš okupati. Ne, svoju dugovječnost zahvaljuju domaćoj hrani, kupusu, puri, mlijeku, jogurtu. Piju vodu, a o blagdane čašu vina.

Žive skromno od mirovina, svaki dobiva po 500 kuna, no pomažu im djeca koja su se raspršila po cijelom svijetu. Nedostaje im narod u selu, tu i tamo ih posjeti patronažna sestra (još jedna od tema za obraditi), kći Smiljka im stalno pomaže i tako preživljavaju. Za kraj poručuje da se za uspješan brak i dug život treba međusobno poštivati, biti uvijek jedan potpora drugom, poštivati ljude i ne svađati se. Zašto to sve govorim? Ne samo zbog života na selu i njegovih prednosti, već i zbog bake Anine završne misli s kojom i završavam kolumnu:

Vi mladi danas ne znate dobro živit! Ne valja ovako, sve na prišu...

I stvarno je tako; sve bi na brzinu, bez reda, u ljutnji. Težak je život, no ipak lijep.

Foto: depositphotos.com, @golyak


Tagovi

Život Selo Seljak Grad Brak Prosperitet Kvaliteta života Priroda Susjedi Lijep Ljepota Novac Obitelj Ljubav


Autor

Krešimir Butković

Više [+]

Krešimir Butković rođen je 1973. u Zagrebu, kolumne kontinuirano piše od 1994. (Seebiz portal, Rapski list). Uz novinarski, bavi se i književnim radom, tekstopisac je za glazbu i recenzent. Istaknuti je borac za prava osoba s invaliditetom i pokretač plivačkog maratona za OSI na Rabu.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Tisuće španjolskih poljoprivrednika prosvjedovalo u Madridu: Guše nas pravila ZPP-a

Tisuće španjolskih poljoprivrednika i jučer su, 17. ožujka, prosvjedovali u središtu Madrida.  Kako piše dw.com, u centar glavnog grada stigli su sa stotinama traktora, z...

Više [+]