Pita li se itko što ćemo jesti kad zbog neke nove krize uvozna hrana ne stigne do nas?

Trendovi na svjetskom tržištu danas razdvajaju države na dva sve udaljenija bloka. Jedan su velike sile koje proizvode višak hrane, te ga distribuiraju po cijelom svijetu putem trgovačkih lanaca. Drugi blok čine sve brojnije siromašne države u kojima proizvodnja vlastite hrane posustaje i one se polako dovode u položaj ovisan o uvozu hrane. Ova pojava se događa jer smo zadnjih desetljeća svjedoci prehrambene globalizacije. Centralizira se proizvodnja hrane i s tržišta se istiskuju mali lokalni proizvođači. Gdje je tu Hrvatska?

Robert Hadžić, član OPGH Život koji predstavlja 460 članova iz svih krajeva Hrvatske nudi svoj pogled na situaciju: "Ova je kriza iznjedrila sve ono najlošije. Svjedoci smo da je dosadašnji sustav opskrbe hranom koji je težio da se hrana globalizira neodrživ. Taj koncept kad govorimo o hrani kao najvažnijoj potrebi čovjeka je neprimjeren i ostavio je ogromne posljedice po klimu, po bioraznolikost, i po zdravlje ljudi. Kada jedna ovakva pandemija nastupi, lanci opskrbe postaju upitni.“

Postpandemijska opskrba hranom

Covid-19 obilježio je veći dio života globalno u zadnjih 2 godine. Bavili smo se pitanjima je li virus ušao među nas kad je stanoviti Kinez ispekao i pojeo zaraženog šišmiša ili je zločesti američki milijarder zarazio populaciju tako da je može čipirati i zaraditi na cjepivima. Jaz je sve dublji i između onih koji su se cijepili i onih koji to odbijaju. I tu smo pronašli dodatni razlog za razdiobe, a glavni problem kao da nam neprimjetno promiče ispred nosa: Od kuda dolazi hrana na naše stolove i što će se dogoditi kada ona jednom prestane stizati?

U zadnjih nekoliko desetljeća navikli smo za sve što nam zatreba skoknuti do trgovačkog centra. Male su prehrambene trgovine propale, špeceraj se kupuje jednom tjedno u trgovačkom centru. Ali, takvo bi se stanje moglo promijeniti u jednom danu. Na primjeru Velike Britanije vidimo što se može dogoditi s opskrbom hrane uslijed jedne pandemije. Police trgovina su mjestimično prazne, a na nekima je izloženo plastično voće i povrće. I Hrvatska se dovela u položaj ovisan o vanjskim dobavljačima hrane, te je samo pitanje vremena kad će netko od velikih igrača usporiti ili zaustaviti dotok hrane na naše tržište zbog neke bogatije države.

Svi smo bili svjedoci slučaja kada su Hrvatsku dobavljači cjepiva preveslali i naše naručene količine vjerojatno prodali nekome tko ih je više platio. Nemojmo naivno misliti da nam se to neće dogoditi s hranom. Samo tada će biti kasno za većinu. "Jedan dio mladih generacija osvještava potrebu za podržavanjem lokalno proizvedene hrane, ali većini je još uvijek lakše otići u trgovački centar po uvozni proizvod“, kaže Robert Hadžić. Pita li se itko što ćemo jesti kad zbog neke nove krize uvozna hrana ne stigne do nas?

Klimatske promjene

Ljudi koji žive od zemlje najlakše primjećuju pojavu pogubnih klimatskih promjena. Možda ćemo mi stariji lakše primijetiti izostanak snježnih zima, ali klimatske ekstreme odnosno nagle klimatske promjene neće vidjeti jedino onaj koji namjerno zatvara oči. Tornado u Češkoj, poplave i suše po Hrvatskoj, pretople zime, mraz u kasno proljeće, a ljeta bez kapi kiše. Bilo je ovakvih pojava i prije, ali ne tako često i tako naglo. Biljni svijet koji čini osnovu prehrambenog lanca nije imao vremena prilagoditi se klimatskim ekstremima i neke nama važne poljoprivredne kulture teško plodonose posljednjih godina.

Samim time, utjecaj na cijenu stočne hrane, te na sektor stočarstva općenito, već je poražavajući. Sve su ovo pojave koje bi trebale uzrokovati zabrinutost nad nacionalnom proizvodnjom hrane. A, kad nepovoljnoj klimi nadodate prisutnu pandemiju, prekinute opskrbne lance i urušavanje hrvatske poljoprivrede, onda treba duboko udahnuti i pokrenuti se.

Lokalno treba postati "in"

Proizvodnju hrane treba lokalizirati, kaže R. Hadžić. Svi trebamo osvijestiti da je lokalna hrana najzdravija, ostavlja najmanji ekološki otisak, čuva ruralnu ekonomiju i zadržava ljude na selima. "Pita li se netko koliku štetu na okoliš generiraju transporti hrane iz najudaljenijih dijelova svijeta? Pita li se netko kako je moguće da se krče pluća svijeta radi sjetve kukuruza i soje za uvoznike kakvi smo i mi sami? Zašto se to događa ako tu istu hranu možemo ovdje proizvesti? Nažalost, i mi u udruzi smo itekako svjesni propadanja hrvatske poljoprivrede jer nam se slavonski članovi sve češće iseljavaju. Trend je zastrašujući", kaže on. 

Nekad je stanovnik unutar svog sela mogao nabaviti sve što mu treba. Danas sela bez mljekara ili stočara više nisu rijetkost. Ali, problem ostaje tiha većina u Hrvatskoj koja još ne shvaća važnost kupovine lokalno proizvedene hrane. "Nažalost, čini se da ćemo stvari trebati mijenjati odozdol prema gore. Promijeniti treba osobne prioritete jer nema kontinuirane kampanje koja bi još djecu učila vrijednosti lokalne hrane. Dok se jedna kritična masa ne digne odozdo, nikakvih promjena u poljoprivrednoj politici neće biti", kaže Robert. Potrebno je podizati svijest svakog pojedinca da će kada jednom i posljednji lokalni proizvođač hrane posustane, to selo prestati postojati.

Nepovjerenje potrošača u sustave kontrole

Veliki je problem nepovjerenje potrošača u državne kontrole i tržišne marke. Evo primjera, već i ptice na grani znaju da neki naši najveći uvoznici mlijeka imaju pravo koristiti znak Mlijeko hrvatskih farmi na svojim reklamama, zgradama i vozilima, a ne samo na seriji proizvoda proizvedenih od hrvatskog mlijeka. Drugi primjer je jedan naš uvoznik batata koji ima pravo dovesti slatki krumpir u rinfuzi iz inozemstva, u hrvatskoj ga pakirnici spakirati i na deklaraciju ispisati Zemlja porijekla: Hrvatska. Za treći primjer su svi već čuli, meso od kojeg se radi jedan naš suhomesnati proizvod zaštićenog porijekla većinom je uvezeno jer mu to zakon omogućava.

Do točnih podataka o sljedivosti proizvoda je jednom našem prosječnom sugrađaninu nemoguće doći. Ako nije jedan od sretnika koji poznaju direktno proizvođače, on više nema kome vjerovati i odlučuje se kupiti ono najjeftinije iz trgovine.

Prezentacija krnjih podataka o stanju hrvatske poljoprivrede

Problem predstavlja i prezentacija nepotpunih podataka od strane državnih službi. Istina je da Europska Unija posljednjih godina pokušava preokrenuti trendove i vratiti proizvodnju hrane u ruke lokalnih zajednica i malih proizvođača. I mi pokušavamo pratiti europska stremljenja, no mjere poduzete u Hrvatskoj su nedovoljne. Političari se kite djelomičnim podacima npr. o ukupnoj brojnosti malih OPG-ova ne zalazeći u strukturu proizvođača. Jer trend na terenu je sljedeći; npr. jedna se županija hvali da je hrvatski rekorder po broju OPG-ova, ali ne spominje što ovi OPG-ovi većinski proizvode. Vjerujte, ljudi bi teško preživjeli duži period samo na soku od aronije, džemovima od borovnice ili pikantnim umacima i ajvaru.

Svaka čast našim malim inovativnim proizvođačima, ali koliko imamo proizvođača najvažnijih primarnih proizvoda mesa, mlijeka, jaja i brašna? Raste li možda broj ozbiljnijih proizvođača hrane? Ili su Hrvati nenadano masovno prešli na vegansku prehranu i onu bez glutena?

I podaci o broju gospodarstava s nositeljima mlađim od 40 godina samo su prašina u oči. Većina potaknuta poticajima, prepisala je gospodarstva na svoje potomke. I da, nije to ništa loše, ali oni koji se hvale tim podacima trebaju jasno naznačiti da velika većina takvih gospodarstava nisu novi proizvođači nego već postojeći. Zna li se koliko nam već sada nedostaje novih poljoprivrednih proizvođača?

Problem kod prezentacije podataka čine PG-ovi osnovani samo i isključivo radi poticaja, a bez proizvodnje. Čemu služi podatak o broju gospodarstava ili broju poljoprivrednih proizvođača, ako jedan dio njih ne proizvodi ama baš ništa, pa čak niti sijeno. Pridonose li oni prehrambenom suverenitetu Hrvatske?

Ali ne brinite, glavno da imamo toaletnog papira!