Od prvog maja do Đurđevdana: Od igri oko vatre do "omaje"

U većini domaćinstava završene su pripreme za proslavu 1. maja - Međunarodnog praznika rada. Dva dana, koliko država daje slobodno, radni narod će se odmarati, roštiljati i izlaziti u prirodu ili učestvovati na rijetkim i malo posjećenim protestima u borbi za osnovna prava. Poljoprivrednicima ovi slobodni dani ne znače mnogo, jer svakako moraju da obave poslove na njivi, u voćnjaku ili vinogradu, povrtnjaku, štali i podrumu, bio praznik ili ne.

Igre pod maskama i bakljade

U ne tako davnim vremenima i oni su učestvovali u prvomajskim paradama, noseći na traktorskim prikolicama radni narod do obližnje šume gdje se već peče jagnje na ražnju ili roštilj. Međutim, vjekovima prije nego što je postao dan borbe za radnička prava, 1. maj bio je tradicionalni poljoprivredni praznik, s obaveznim izlaskom u prirodu (van njive i obrađenog zemljišta) i to se zvalo "prvomajski uranak" ili "majalos".

Kako izgleda, u davna vremena, sretni što je otoplilo i priroda pokazala svu svoju blagost i ljepotu, poljoprivrednici su odlazili u šumu čim završe svoje poslove, tamo spremali bogatu trpezu, pjevali, a uveče palili vatre oko kojih su igrali.

Praznik je u davna vremena bio posvećen vrhovnom ženskom božanstvu, majci šume i svakakvog rastinja, u čiju čast su se održavale igre pod maskama i bakljade kad noć padne. Trajao je punih sedam dana (ništa neobično za nekadašnju praksu) i završavao se izlaskom na najbližu tekuću vodu 6. maja, u samo svitanje, na dan koji danas nazivamo Đurđevdanom, uz pjesmu i već pomenuto janje.

Voda i vatre

Zanimljivo je da je ovaj praznik visoko cijenjen kod svih indoevropskih naroda, još od vremena kad su ljudi bili stočari i selili se cijele godine tražeći dobru pašu za svoje životinje, prvenstveno goveda i ovce, te da se sačuvao od pradavnih vremena s vrlo sličnim običajima od Irske do Kavkaza, a srednjovjekovno ili današnje naše područje svakako ne odudara od ovog opšteg "trenda". Vlastela i crkveni velikodostojnici po pravilu nisu dolazili na ova slavlja, tako da je seljaštvo bilo potpuno slobodno da se dogovara o predstojećim poslovima.

Za Đurđevdan se obavljaju različiti običaji, od ritualnog kupanja žena u vodi gdje su prenoćile ljekovite biljke ili u "omaji" (vodi koja prska s vodeničkog točka) da bi se svako zlo odbijalo od njih, kao voda što se odbija od točka, do velikih vatri između kojih se provede cijelo stado da ne bi bolovalo od životinjskih bolesti.

Zova: Tu, gdje prema vjerovanju, vile šire veš

Od vode i vatre su, dakle, ljudi očekivali da ih zaštiti od svakog zla, štete ili nesreće. Okupljanja i slavlja, uz dolazak ljudi iz obližnjih ili udaljenih naselja, bila su idealna prilika da se mladi (i manje mladi) bolje upoznaju i prepuste ljubavnim igrama koje su mogle da vode i do zakonitog braka. Džefri od Monmauta, engleski historičar iz dvanaestog vijeka, sakupljač legendi o kralju Arturu, o početku maja i praznicima koji se provode u najbližoj šumi, navodi "od sto djevica koje bi tih dana otišle na proslavu, ni trećina se ne bi vratila kućama u stanju u kome su krenule".

Od uspješne proslave praznika ondašnji poljoprivrednici su, po svemu sudeći, očekivali obilan rod i plod u ljudskom i životinjskom svetu, naročito što se tiče ovaca, jer njima je uskoro vrijeme za jagnjenje. Sveti Đorđe, ratnik za hrišćansku vjeru, slava mnogih porodica i zaštitnik država i gradova, na ovaj način je dobio sva obilježja drevnih muških božanstava Sunca i prirode.  

Kad bi slavlje bilo završeno, svi običaji obavljeni, a kosti od pojedenih životinja uklonjene, poljoprivrednici su se vraćali svom svakidašnjem rasporedu koji uključuje cjelodnevni i svakodnevni rad.