Od mirisa meda do crvenog sjaja: Kako su licitarska srca osvajala ljubavi i krasila domove

Licitar je šareno ukrašeni kolač od medenoga tijesta, ali i ime za zanatliju koji pravi tu posebnu vrstu kolača za sajmove i druge svečane prilike. Naziv potječe od njemačkog Lebzelter (izgovara se: lebcelter). Porijeklo riječi može se pratiti čak do rimskog libum, što znači žrtveni kolač. Iako se proizvodi majstora medičara (licitara) prave od brašna, meda, šećera i vode, njihova osnovna vrijednost je estetska i dekorativna, a ne prehrambena. Licitarski kolači se ne jedu. Oni stoje kao ukras ili obredni predmet, kao dragocjene uspomene na počasnom mjestu u mnogim seoskim kućama.

Majstor u selu u svojoj radionici najprije mijesi tijesto. Iako cjelokupan postupak nalikuje na pripremu "običnih" kolača, tijesto mora odstojati najmanje nekoliko dana, a da bi bilo tvrdo, ponekad se u osnovnu smjesu dodaje i gips. U različitim limenim kalupima oblikuje se u srca, konjiće, kuće, papuče, ptice i slično. Ovakvi kolači se kratko peku, a dugo suše, danima, ponekad i tjednima da bi postali potpuno tvrdi. Tek kad se potpuno osuše, pristupa se glaziranju, prehrambenim neškodljivim bojama, a posebno jarkocrvenom glazurom, koja je "zaštitni znak" ove vrste proizvoda.

Proces koji traje tjednima

Najvažniji dio, kruna cijelog posla, bilo je ukrašavanje koje je zahtijevalo mirnu ruku, puno strpljenja i veliku vještinu. To je u punom smislu umjetnički dio licitarskog zanata. Masjtor medičar je koristio vrećicu s uskim nastavkom odnosno "špric", kao bi nanio na svoje djelo ukrase od šećerne mase, spirale, cvjetiće i druge ukrase, a kad bi i to bilo završeno, dodavala su se mala ogledala, poruke i sličice.

Čuvari tradicije: Gvirc, medica, licitari, medenjaci i tjestene šlapice obrta Prstec

Gotov proizvod iznosio se na sajmove, kirbaje i sva ostala ljetna okupljanja. Potražnja je uvijek bila velika, jer je u pitanju bio omiljeni proizvod. Licitarskim srcem mladić djevojci iskazuje svoju privrženost i ljubav i taj je običaj duboko ukorijenjen u hrvatskoj tradicijskoj kulturi.

Ovakav dar predstavljao je simbol ljubavi i ozbiljnih ženidbenih namjera, a djevojka bi ga stavljala na počasno mjesto u svom domu, a prilikom udaje prenosila u mladoženjinu kuću, gde je i ostajalo.

Dječacima su roditelji kupovali kuću ili konja od licitarskog tijesta, želeći mu tim poklonom sve najbolje, a djevojčici papuču ili lutku, opet sa željom da dobro živi, da nosi papuče, a ne obuću za težak rad i da svakako ima djecu.

Obuka bila zahtjevna i duga

Medičarski zanat je bio iznimno cijenjen, blizak voskarskom, pa se događalo da ista obitelj upražnjava oba. Obuka je bila duga i ozbiljna, na principu šegrtovanja, a često su prvi šegrti bili majstorovi sinovi i unuci.

Što imaju zajedničko licitari i pisanice?

Tradicija izrade licitara započinje još u srednjem vijeku, u 16. i 17. st., u brojnim europskim samostanima te se polako širila u druga područja središnje Europe, kada dolazi i u panonske krajeve Hrvatske odnosno tada dijelove Habsburške monarhije. Danas je nažalost rijedak, ali opstaje zahvaljujući posvećenosti malobrojnih obitelji i festivalima na kojima se prikazuje nematerijalno naslijeđe i tradicija.

Upravo licitarsko srce, odnosno dva za unuke, danas kralj, a tada princ Charles ponio je iz Osijeka tijekom posjeta 2016. godine. Riječ je dakako o proizvodima medičara i voskara Blažeković čija je radionica osnovana još 1953., a koju ponosno vode Antonija Blažeković Ranogajec i Josip Ranogajec.