Od lojanice preko voštanice do parafinke: Svjetlosna tradicija koja i dalje tinja

Od pradavnih vremena ljudski rod je pokušavao osvijetliti noć, što zbog straha od mraka, što zbog poslova koji se mogu obavljati i noću ako postoji neki izvor svjetlosti. Prvobitno je to bila vatra, ali, kroz tisuće godina ljudi su razvijali i druge oblike osvjetljenja. Najčešće su koristili lampe u kojima je sagorijevala biljna ili životinjska masnoća u koju je ubačen fitilj zapaljen s jedne strane.

Prve svijeće pojavile su se prije oko 5.000 godina, na Bliskom istoku i u Kini. Nisu ni po čemu nalikovale današnjim, osim što su imale fitilj. Valjkast oblik današnja svijeća duguje rimskim svijećama, od rolanog papirusa natopljenog uljem ili nekom drugom masnoćom. Svijeća od loja - lojanica, pravi hit hitova u doba kad se pojavila, u 12. stoljeću, ostala je najvažniji izvor osvjetljenja sve do novog doba.

Bio je to cijenjen i isplativ zanat, iako su lojanice širile puno dima i prilično neugodno mirisale. Seljaštvo je u to doba koristilo masnoću iz svog kućanstva da napravi izvor osvjetljenja. Voštane svijeće - voštanice, bile su u početku rezervirane isključivo za domove plemića, dvor i crkvu.

Voskar poštovan u selu

Voskarski zanat bio je jedan od najunosnijih ljudskih zanata ikada. Majstori voskari pravili su svijeće svih mogućih oblika i veličina, za slavlja, krštenja i druge namjene. Bilo je nekad puno voskara, ali i posla za sve njih. Radilo se ručno i zanat se često prenosio s predaka na potomke kroz više generacija.

Kako i kada se koristi voćarski vosak?

Posao je čist, nije fizički težak, a stanovništvo na selu jako je poštovalo voskara i stalno kupovalo svijeće od njega, jer su bile potrebne za blagdan i radni dan, za veselja i za sahrane. Poljoprivrednici su nabavljali, kad god su mogli, veću rezervu svijeća za duži period. Nemati dovoljno svijeća u kući, smatralo se kod seljaštva kao predznak velike nesreće i jasan pokazatelj velikog siromaštva, jer je u domaćinstvu uvijek postojala bar jedna koja se ne pali samo zato da bi osvijetlila prostoriju, nego služi isključivo za vjerske prilike.

Ili "suzi" ili "veselo" gori

Svijeća je važan obredni predmet, kod svih društvenih slojeva, a naročito kod poljoprivrednika koji vrlo strogo poštuju stare običaje. Ona predstavlja doslovno nadu u teškim vremenima, izlaz iz teškoća, ohrabrenje za dušu. Vosak, kao jedan od proizvoda pčela, "čistih duša", promatran je kao sastojak bez kojeg nema života niti svjetlosti. Kad svijeća "suzi", to jest kad vosak kaplje s nje, loš je znak, kao i kad se sama od sebe ugasi. Kad, naprotiv, "veselo" gori, "u visinu", to je dobar predznak uspjeha i izobilja.

Danas je voskarski zanat moderniziran strojevima za svaku fazu proizvodnje, a u 19. stoljeću pojavio se i parafin te parafinka, tako da je moguće za kratko vrijeme izraditi vrlo atraktivne svijeće, prava umjetnička djela obogaćena mirisnim sastojcima. Voskara nema puno, dobar dio posla preuzele su tvornice. Izuzetak su obitelji s tradicijom u ovom zanatu, koje s vremena na vrijeme iziđu na tržište sa zanimljivim proizvodima i uvijek imaju klijentelu.