Ništa bez industrije i kooperacije

Nažalost, preradbena industrija nije preživjela rat, prelaz na tržišno natjecanje, pretvorbu, krađu i druge nedaće. Jer da imamo uspješne tvornice, bila bi jagma za proizvodima s hrvatskog sela. Njihov proizvod bi tražilo tržište, a sirovinu moraš tražiti i na selu. Evo primjerice, Belje i IPK su imali gotovo sve prehrambene preradbene pogone. Mogli su ti kombinati dijelom napuniti kapacitete svojom, ali sirovina sa sela je bila veliki udio proizvodnje. Belje nakon rata nije obnovilo rad šećerane, ugasilo mesnu industriju, mljekaru svelo na proizvodnju ABC sira, mlin i pekaru gotovo da i nema. IPK je imao i vinarije, i mesnu industriju, i tvornice za preradu povrća, proizvodnju sokova, sjemena..... Teško je i nabrojati.

Preživjela je šećerana, mljekara i uljara. I to su danas tvornice koje ipak otkupljuju na zadovoljavajući način sirovinu od poljoprivrednika u okolici. Da danas imamu u Osijeku i Đakovu uspješne tvornice za preradu povrća kao što je nekada bilo, imali bi jako mnogo OPG-a koji bi na manjim površinama uzgajali krastavce, paprike, salate, kupuse i slično. No, toga nema i onaj tko se bavi povrtlarstvom nešto pokušava sam prodati i preraditi, ali to je sve kratkog daha. Već iduće godine nije siguran da će prodati svoju robu. A ni turizam mnogo ne pomaže. Ne mogu se ni hoteli, ni restorani osloniti na one koji će povremeno ponuditi i sami dovesti salatu, kulen ili čvarke. Oni moraju znati po kojoj cijeni će i kada dobiti hranu za svoje goste.

Pogon napuniti uvozom - kad se domaća sirovina iscrpi

Država je opet ta koja mora povući svoj potez. I prema turističkim subjektima, a i organizacijom na hrvatskom selu. Siguran sam da bi svaki hotel kupio hrvatske kobasice kada bi znao da će dobiti i količinu i kvalitetu koju ugovori. Ovako se dogodi da jedan moj poznanik skupi svojih 40 kulenova i krene na makarsko područje. I onda obilazi par dana restorane i proda. Bude zadovoljan prodajom. Ali to nije posao. Nije siguran da će mu to iduće godine uspjeti pa svake godine 100 kulenova proizvede pa što s njima bude, bude.

Dakle, opet se moramo vratiti na početak priče. Prehrambena i preradbena industrija diktiraju tempo. A njima onda trebaju tvrtke organizatori koji će za njih po selima prikupljati, dogovarati, ugovorati, sufinacnirati i preuzeti sirovinu. Ali svakom pogonu lakše je ipak uvesti sirovinu. Jasna računica. Nemaš muke sa seljacima. Poznaješ direktora te neke industrije. Uvezeš po kunu, prodaš njemu za par lipa više i ne treba ti suradnja sa seljacima, obilazak sela, sufinanciranje njihove proizvodnje i čekati da ti to oni vrate nakon berbe, žetve i slično. No, opet tu država mora biti ta koja će napraviti takvu situaciju i okruženje da roba proizvedena na selu krene u te pogone.

Nitko nema ništa protiv da se pogon napuni uvozom kada se sva domaća sirovina iscrpi. Ali mora se spriječiti da se izveze sirovina i da ona ode u naše pogone. A i obratno, da se ne uveze umjesto naše sirovine. Zašto bi to neki poduzetnik sam napravio? Rekli smo da mu je bolje da uveze. E, njemu treba stimulacija. Čak bi rekli da je bolje stimulirati zadruge, tvrtke i kooperacije da kupuju od naših poljoprivrednika nego li da potičemo po hektaru, a onda roba kud ode, ode. Međutim, tu nema nazad. Jasno je da smo članice EU i da se potiče po hektaru. No, jasno je i da država uz pomoć istog toga EU-a mora i može poticati podizanje proizvodnih pogona, a i brinuti o tvrtkama koje će za potrebe pogona, pa i hotela ugovoriti proizvodnju na našem ruralnom prostoru.

Dobri rezultati industrijskog bilja

Kada govorimo o industrijskom bilju doista možemo reći da smo tu nekako u razini ostalih razvijenih zemalja EU. Uvijek nešto malo kiksamo u tehnologiji, ali ne utječe mnogo na rezultate. Naime, postavlja se često pitanje je li bolje uložiti 100 kuna u prskanje i na kraju zaraditi 110 kuna, ili uložiti duplo manje, a zaraditi samo malo manje nego li kada smo uložili mnogo više. Poljoprivreda se mora voditi olovkom. I gumicom ponekada. Ali naša proizvodnja industrijskog bilja je mnogo bolja od drugih grana. Vjerojatno zato što nam je jedan dio uljara i šećerana preživio, kao i duhanska industrija. I ponovno smo na priči da je nedostatak većeg broja prerađivačkih kapaciteta često smetnja boljim rezultatima.

Iako, ponavljam, moramo priznati da imamo dobre rezultate kod industrijskog bilja, a tu smatramo da smo dobri u proizvodnji korijena šećerne repe, duhana, svih vrsta uljarica, posebice soje.