Ne zanima me brzi profit, zanima me dug život. Ne zanima me udobnost ako je plaćam vlastitim zdravljem. Ovo nije povratak unatrag. Ovo je iskorak u stranu iz ludila, napisao je Nikola Borić, poznati 'šumski' čovjek
Narod se konačno budi.
Gledati još jedan prosvjed seljaka postalo je kao gledati reprizu loše meksičke sapunice: isti zeleni traktori, iste parole, ista uvrijeđena lica koja tvrde da im je država sve uzela; osim, naravno, milijardi iz EU fondova, to im je ipak dala. Samo taj jedan John Deere vrijedi više od svih kuća, okućnica i zemljišta u mom cijelom selu. To je onaj poseban paradoks: “Ne damo da Bruxelles upravlja nama, ali dajte još malo novca iz Bruxellesa, jer eto, krave same sebe ne subvencioniraju.”
Kad seljaci blokiraju ceste, cijela zemlja stane. Nije zato što su njihovi zahtjevi toliko epohalni, nego zato što mi kao narod imamo urođenu fascinaciju ljudima koji traže još, iako im je već puno dano. Kolektivni oblik puberteta. U tom cirkusu prosvjedovanja, čovjek se zapita: protestira li se protiv sustava ili protiv toga što taj sustav ne isporučuje više besplatnih darova? Hebat ga, ako ćemo staviti ruku na srce; pola države visi na sisi proračunu i subvencijama, ali jedino su seljaci ti koji dolaze s traktorima kao da su Mad Max ekipa protiv režima.
Nije problem što žele bolje uvjete, to želimo svi. Problem je što se ritualno zaboravlja ona sitnica: kad god nešto ne radi, kriva je država; kad god nešto radi, zaslužni su oni. A subvencije ? To se valjda dobiva Božanskom milošću, bez ikakve veze s “tom istom državom” koju se proziva.
I tko na kraju to plaća? Tko vraća taj dug i subvenciju? Naravno porezni obveznik koji nema veze niti s tim kombajnom niti s tom hranom jer jede smeće zaleđeno 30 godina uvezeno iz Brazila. Možda je najveći satirični element svega to što se prosvjed pretvara u godišnji društveni događaj. Kao poljoprivredni Advent: isti šatori, ista galama, ista očekivanja da će netko odozgo pustiti još malo novca, samo ako dovoljno glasno trubiš, pa onda na kraju i onaj najglasniji dobije ministarsku fotelju.
Sve mi je to k'o kad gledam dva dedeka kako igraju partiju šaha na klupici u parku, jedan je crni, a drugi bijeli, pa kad završe samo okrenu ploču i zamijene figure, jednom pobijedi jedan, drugi puta drugi, nastave po starom i nakon svega završe zajedno u birtiji na pol i pol.
Kod nas na Papuku ništa ne raste jer je “isplativo”. Raste jer ima smisla. Koza nemam da bih dobio šarene papiriće po grlu, trava ne raste da bi dobila subvenciju, a ja više ne glumim da je normalno živjeti od plaće do plaće. Samoodrživost je moj tihi bijeg iz kolektivne nervoze. Moj način da kažem “ne” svijetu koji misli da je normalno uništiti tlo da bi proizveo jeftinu hranu, da je normalno bacati umjetna gnojiva i špricati otrove 8x u sezoni. Ne spašavam planet, ne glumim proroka, samo pokušavam živjeti kao zdravorazumna životinja u društvu koje je očito izgubilo instinkt za preživljavanje.
Ne uzgajam vlastitu hranu jer mi je dosadno. Uzgajam je jer mi je dosta laži. Laži sistema koji mi prodaje plastiku kao obrok i uvjerava me da je to normalno. Nije normalno da ne znam tko mi je proizveo hranu. Nije normalno da ona putuje duže nego prosječni balkanski gastarbajter. Nije normalno da ovisim o lancima koji me drže gladnim, bolesnim i poslušnim. Ja sam odlučio prekinuti taj krug.
Kad kopam zemlju, ne glumim seljaka već se vraćam sebi. Jer ovo što zovemo napretkom je zapravo odvajanje od svega što nas čini živima. Od tla, od ritma godišnjih doba, od odgovornosti. Lakše je naručiti. Lakše je šutjeti. Lakše je biti potrošač. Ali ja ne želim lakše. Želim stvarno i opipljivo.
Samoodrživ život nije lifestyle. To je šamar sistemu, šamarčina i sa lijeva i sa desna. To je odbijanje da budem ovisnik o korporacijama koje truju zemlju pa mi onda prodaju “zdravu” hranu po tri puta većoj cijeni. To je odbijanje da mi netko kaže da bez njih ne mogu. Mogu. I hoću.
Svaka moja gredica je mali čin neposluha. Svaka sjemenka je transparent mirnog prosvjeda da me ne zanima vaša ekonomija straha. Ne zanima me brzi profit, zanima me dug život. Ne zanima me udobnost ako je plaćam vlastitim zdravljem. Ovo nije povratak unatrag. Ovo je iskorak u stranu iz ludila. Dok vi gradite još jedan trgovački centar na mjestu zapaljene zgrade, ja kopam zemlju. Dok vi pričate o rastu, ja pričam o ravnoteži. I da, sporije je. Teže je. Prljavije je. Ali je moje.
Ja ne čekam kolaps. Ja se na njega ne kladim. Ja jednostavno živim kao da sloboda još uvijek postoji. Jer dok god mogu uzgojiti hranu za sebe: nisam poražen, a ono što ne mogu sam, zamijenim s malim OPG-ovcima u blizini. Ne treba mi ni zeleni traktor, ne trebam paliti bale na Markovom trgu ili trubiti u Bruxellesu, ne trebam prolijevati mlijeko ili zaoravati lubenice, svejedno mi je tko je na vlasti i koja je otkupna cijena žita, ne ovisim o ničijem milodaru.
I to je moj bunt.
Nikola Borić.
Tagovi
Đuro Japaric
prije 2 tjedna
Još mi nisu odgovorili na prijedlog ? Što imamo ako na tarabe izvjesim ; molim nasljednike umrlog da pokrenete OSTAVINSKI postupak , a nakon toga da Više [+]
Đuro Japaric
prije 3 tjedna
Poslana je danas i njemu Predstavka ! Prijedlog je da Milanović sa ovlastima Predsjednika RH predloži IZVAREDNU sjednicu Hrvatskog sabora , na kojoj Više [+]
Emil Perić
prije 1 mjesec
Sviđao mi se taj bunt Nikole i pjesnički opus ali još više mi se sviđaju prva tri komentara koji se svaki na svoj način dotiču ključnih problema hrvatske poljoprivrede. Dodao bih misao vezano za subvencije u poljoprivredi. Bit subvencija je dvojaka. Jedna je da upravlja neravnotežama u proizvodnji hrane, svaka država treba znati što ona treba proizvoditi za neko razdoblje od narednih par godina i subvencije trebaju pomoći poljoprivrednicima da se usmjere. Nije na poljoprivrednicima da poznaju strateške potrebe, tržišne da ali ne državne jer za to nemaju resursa (korporacije su druga priča). Druga svrha subvencija je da upravlja rizikom i tu ona više preuzima ulogu naknade štete ako sezona/berba nije dobra ali ne u svrhu nagrađivanja onih koji ne rade dobro i tehnološki adekvatno nego da se osigura opstojnost i dugoročna stabilnost proizvodnje hrane jer nema koristi od propalog poljoprivrednika ako mu razne okolnosti van njegova utjecaja unište rod ili potrebnu razinu prihoda. NAROD treba stabilan izvor hrane i uloga države je da to podupire i osigurava.
Mind Force
prije 1 mjesec
Ljudi su ovisni biti "zrtve" sustava. Udi u razgovor s njima i broji sekunde koliko ce proci dok ne krenu pricat pricu kako su oni zrtve, a "drugi" su odgovorni. Ovo ce biti i ostati ovakvo dokle god "hrvat", "slavonac" ili bilo koja druga imaginarna titula covjeka preuzme odgovornost za situaciju u kojoj se nalazi. Nije prosvjed kada ides tamo gdje te drugi vode, ne znas niti tko to vodi i da li je taj tko vodi - "njihov". Prosvjed je kada preuzmes odgovornost i postanes svoj gospodar. "Darovi" su mito koje TI primas. A da lakse zaspes nocu, ispricas si pricu kako su "oni" odgovorni. Rakija pomogne takoder. Vrijeme ide...
Đuro Japaric
prije 1 mjesec
Ne znam g. Nikola da li Vi šećete po sudovima od 1999 kao ja Slavonac , čiji su preci živjeli u UREĐENOM Turskom carstvu , a radi dvostruke evidencije zemlje , neispravnih upisa , promašenog Zakona o nasljeđivanju ? Da li Vi dobivate pohrvaćenu - državnu zemlju na obradu na JEDNU godinu , radi MAFIJE u Ne hrvatskom saboru , Ne hrvatskoj vladi , lijenčina u općinama i gradovima ? Ja NE ŽIVIM od prihoda od poljoprivrede ! Radim dio TUĐE zemlje da imamo MANJE ŠIKARA I KOROVA U SELU ! PROIZVEDEM dio hrane za sebe , nešto prodam !A LJUDI , koji PLAĆAJU mirovinsko , zdravstveno i ŽIVE od PRODAJE poljoprivrednih proizvoda , MORAJU PROSVJEDOVATI radi MAFIJE u Brislu , Zagrebu , koja UVOZOM izvan država EU , raznim propisima GUŠE I MALTRETIRAJU poljoprivredu EU ! U svakom slučaju želim Vam da si proizvedete maksimalno ZDRAVE hrane !
mali poljoprivrednik
prije 1 mjesec
Ima puno istine u ovom članku,ali ovakav način razmišljanja može funkcionirati u uskom samotnjačkom načinu života iz bunta protiv globalizacije i lošeg nezdravog života.Kako to prenijeti na širu obitelj sa djecom,koja trebaju školovanje i imaju svoje određene potrebe?Svaka čast,ali ovo je ipak izuzetak,a ne pravilo.Jedan dio bi se svakako mogao preslikati u svakodnevni život,a to je da barem na selu svaka obitelj proizvodi zdravu hranu za svoju obitelj,a ne da se kupuju kosilice za okućnicu,jer ne žele niti kokoši više držati.Glede poticaja jednim dijelom je u pravu,a u drugom dijelu debelo fula priču.Poticaj kompenzira razliku između stvarne cijene i dobivene cijene koju dobije poljoprivrednik,a u ide u svrhu kompenzacije kako bi svi stanovnici imali pristupačnu cijenu hrane.Zaboravlja se da i seljaci na razne načine pune proračun,tako da ne dobivaju ničiju milostinju,a stvarnu zaradu pokupe jedino špekulanti na burzama i mešetari,te proizvođači sjemena,gnojiva i pesticida.Istina je da smo postali ovisnici o poticaju i na taj nas način kontroliraju,jer ispada da nam je taj iznos nerijetko jedina zarada.U biti nas tjeraju da svake godine radimo sve više za iste novce.Kao pobijeći iz toga začaranog kruga ovisnosti,a vidimo da su nam smanjenjem proračuna za poljoprivredu ustvari namijenili lagano i postepeno eutanaziranje?Pravo pitanje je da li imamo ikakvog izbora,te moramo li i dalje igrati kako nam globalisti sviraju?Teraju nas na sve veću proizvodnju kako bi imali tzv profitabilnost,što rezultira degradaciju tla,pa opet imamo izdatke za njegovo održanje što u konačnici opet smanjuje zaradu..Veća proizvodnja rezultira viškovima hrane i time rušimo sami sebi cijenu,pa se opet vrtimo u krug neprofitabilnosti.Nema jednostavnog i univerzalnog riješenja kako se spasiti i izaći iz ovog kola u kojeg su nas stavili.,jer sve su smislili da nas elite mogu kontrolirati,ili u konačnici sve preuzeti u svoje ruke.Moje razmišljanje ide u smjeru zašto smo u poljoprivredi prihvatili njihov tzv Olimpijski moto; više,bolje,jače.Zašto seljaci ne bi svake godine stavili 10% zemlje u ugar i na taj način joj dali priliku da se samoobnovi?Zašto ne koristiti manje gnojiva,po cijenu manjeg prinosa i tako manje opteretiti tlo,pa svejedno imamo viškove hrane?Manje viškova hrane bi značilo veće cijene i onda nam ne trebaju nikakvi poticaji,što u praksi znači neovisnost od politike.Naravno da bi se to moralo primjeniti na globalnom nivou da bi imalo smisla,Riješenje je tako jednostavno,ali u praksi neprovedivo,jer su seljaci totalno neorganizirani i nesvjesni situacije.Zato im ostaje da prosvjeduju,kao pas kada laje ,jer je gladan i čeka milostinju na lancu.Zašto je nastala takva situacija,pa zato što je hrana oružje,koje je posebno efikasno ako se nalazi u rukama nekolicine,što i je krajnji cilj.