Nikola Borić: Svaka moja gredica je mali čin neposluha

Narod se konačno budi.

Gledati još jedan prosvjed seljaka postalo je kao gledati reprizu loše meksičke sapunice: isti zeleni traktori, iste parole, ista uvrijeđena lica koja tvrde da im je država sve uzela; osim, naravno, milijardi iz EU fondova, to im je ipak dala. Samo taj jedan John Deere vrijedi više od svih kuća, okućnica i zemljišta u mom cijelom selu. To je onaj poseban paradoks: “Ne damo da Bruxelles upravlja nama, ali dajte još malo novca iz Bruxellesa, jer eto, krave same sebe ne subvencioniraju.”

Kad seljaci blokiraju ceste, cijela zemlja stane. Nije zato što su njihovi zahtjevi toliko epohalni, nego zato što mi kao narod imamo urođenu fascinaciju ljudima koji traže još, iako im je već puno dano. Kolektivni oblik puberteta. U tom cirkusu prosvjedovanja, čovjek se zapita: protestira li se protiv sustava ili protiv toga što taj sustav ne isporučuje više besplatnih darova? Hebat ga, ako ćemo staviti ruku na srce; pola države visi na sisi proračunu i subvencijama, ali jedino su seljaci ti koji dolaze s traktorima kao da su Mad Max ekipa protiv režima.

Kao poljoprivredni Advent

Nije problem što žele bolje uvjete, to želimo svi. Problem je što se ritualno zaboravlja ona sitnica: kad god nešto ne radi, kriva je država; kad god nešto radi, zaslužni su oni. A subvencije ? To se valjda dobiva Božanskom milošću, bez ikakve veze s “tom istom državom” koju se proziva.

I tko na kraju to plaća? Tko vraća taj dug i subvenciju? Naravno porezni obveznik koji nema veze niti s tim kombajnom niti s tom hranom jer jede smeće zaleđeno 30 godina uvezeno iz Brazila. Možda je najveći satirični element svega to što se prosvjed pretvara u godišnji društveni događaj. Kao poljoprivredni Advent: isti šatori, ista galama, ista očekivanja da će netko odozgo pustiti još malo novca, samo ako dovoljno glasno trubiš, pa onda na kraju i onaj najglasniji dobije ministarsku fotelju.

Sve mi je to k'o kad gledam dva dedeka kako igraju partiju šaha na klupici u parku, jedan je crni, a drugi bijeli, pa kad završe samo okrenu ploču i zamijene figure, jednom pobijedi jedan, drugi puta drugi, nastave po starom i nakon svega završe zajedno u birtiji na pol i pol.

Kod nas na Papuku ništa ne raste jer je “isplativo”. Raste jer ima smisla. Koza nemam da bih dobio šarene papiriće po grlu, trava ne raste da bi dobila subvenciju, a ja više ne glumim da je normalno živjeti od plaće do plaće. Samoodrživost je moj tihi bijeg iz kolektivne nervoze. Moj način da kažem “ne” svijetu koji misli da je normalno uništiti tlo da bi proizveo jeftinu hranu, da je normalno bacati umjetna gnojiva i špricati otrove 8x u sezoni. Ne spašavam planet, ne glumim proroka, samo pokušavam živjeti kao zdravorazumna životinja u društvu koje je očito izgubilo instinkt za preživljavanje.

Kad kopam zemlju, ne glumim seljaka već se vraćam sebi

Ne uzgajam vlastitu hranu jer mi je dosadno. Uzgajam je jer mi je dosta laži. Laži sistema koji mi prodaje plastiku kao obrok i uvjerava me da je to normalno. Nije normalno da ne znam tko mi je proizveo hranu. Nije normalno da ona putuje duže nego prosječni balkanski gastarbajter. Nije normalno da ovisim o lancima koji me drže gladnim, bolesnim i poslušnim. Ja sam odlučio prekinuti taj krug.

Kad kopam zemlju, ne glumim seljaka već se vraćam sebi. Jer ovo što zovemo napretkom je zapravo odvajanje od svega što nas čini živima. Od tla, od ritma godišnjih doba, od odgovornosti. Lakše je naručiti. Lakše je šutjeti. Lakše je biti potrošač. Ali ja ne želim lakše. Želim stvarno i opipljivo.

Samoodrživ život nije lifestyle. To je šamar sistemu, šamarčina i sa lijeva i sa desna. To je odbijanje da budem ovisnik o korporacijama koje truju zemlju pa mi onda prodaju “zdravu” hranu po tri puta većoj cijeni. To je odbijanje da mi netko kaže da bez njih ne mogu. Mogu. I hoću.

Svaka moja gredica je mali čin neposluha. Svaka sjemenka je transparent mirnog prosvjeda da me ne zanima vaša ekonomija straha. Ne zanima me brzi profit, zanima me dug život. Ne zanima me udobnost ako je plaćam vlastitim zdravljem. Ovo nije povratak unatrag. Ovo je iskorak u stranu iz ludila. Dok vi gradite još jedan trgovački centar na mjestu zapaljene zgrade, ja kopam zemlju. Dok vi pričate o rastu, ja pričam o ravnoteži. I da, sporije je. Teže je. Prljavije je. Ali je moje.

Ja ne čekam kolaps. Ja se na njega ne kladim. Ja jednostavno živim kao da sloboda još uvijek postoji. Jer dok god mogu uzgojiti hranu za sebe: nisam poražen, a ono što ne mogu sam, zamijenim s malim OPG-ovcima u blizini. Ne treba mi ni zeleni traktor, ne trebam paliti bale na Markovom trgu ili trubiti u Bruxellesu, ne trebam prolijevati mlijeko ili zaoravati lubenice, svejedno mi je tko je na vlasti i koja je otkupna cijena žita, ne ovisim o ničijem milodaru.

I to je moj bunt.

Nikola Borić.