Niko Musić: Nekad je selo hranilo grad, a sada grad hrani selo. To nije normalno

Kad se puno vozite i još k tome imate posao da morate ponekad gledati u katastar, tada primijetite određene dosljednosti u geografskim pojmovima. Tako ćete u svim dijelovima Dalmacije i Like (i ne samo tamo) naći pojmove poput dolac, draga, čelinka, strana ili podvornica. To je bio način kako su se naši preci orijentirali i obilježavali prostor oko sebe, a logično je bilo dati ime koje sadrži neko prirodno obilježje. Zato su se brda koja su bila jako kamenita nazivala čelinke, a zemlja ispod kuća/dvorova podvornice. Što tek reći za pojmove poput gladuša, vlaka, kosa ili trolokva?

A postojale su i mikrolokacije koja je naš narod nazivao bare. Takav naziv nikad nije obećavao puno dobroga, osim da je tamo dugo ležala bara vode. Što je značilo da su bile slabo korisne za poljoprivredu. Jedna takva bara postoji i u mjestu Lišane Ostrovičke. S obzirom na to da mi je prababa Ika rođena u kući Nimaca u Lišanima, bara je to o kojoj sam slušao još kao dijete kad smo išli “kod babe na selo” u Bulić, susjedno selo Lišanima. To “kod babe na selo” je bila šifra za to da smo išli raditi u zemlji ili oko zemlje.

Baba Maša tad je imala uzorno žensko seosko gospodarstvo koje je funkcioniralo bez poticaja države, ali kojem je trebala muška ruka u svim godišnjim dobima. Još kad sam bio sasvim malen, Lišanska bara je bila pojam organizirane i intenzivne poljoprivrede u još pomalo divljem i krševitom kraju na granici Ravnih kotara i Bukovice.

Ovo je priča o njoj, njenoj povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Pričao sam s Nikom Musićem, upraviteljem Braniteljske zadruge Agro-Lišane koja gospodari ovom barom. Niku poznam već cijelo desetljeće, a moja je želja svoje buduće poljoprivredne priče povremeno obojati ljudima, događajima i ostalim bojama poljoprivrednih putopisa.

Povijest Lišanske bare

Priča o ozbiljnoj poljoprivrednoj proizvodnji u Lišanskoj bari počinje nakon Drugog svjetskog rata. Niko je tijekom razgovora nazvao svog oca Petra, koji mu je rekao da je prvo nekakva zadruga iz Primoštena tamo krenula s podizanjem vinograda i bajama. U 50-tim godinama proizvodnju ondje preuzima kombinat Vrana (DP Vrana, organizirana kroz radnu jedinicu “Žažvić”, ponekad nazivana i “Trolokva”). DP Vrana je na početku uzgajala kukuruz za stočnu hranu. Koristili su ga kao hranu za junad koju su tovili u nadstrešnicama na toj lokaciji. Tada su izgrađeni i sadašnja mreža kanala i karakteristični drvoredi jablana koji i danas tamo stoje nagriženi zubom vremena - jasno je da nešto što se zove bara ne može poljoprivredno funkcionirati bez jakog sustava odvodnje.

S povrtlarstvom su se krenuli baviti u 80-tim godinama prošlog stoljeća, a u sklopu toga je bio i pogon za pranje i skladištenje povrća. Najviše se proizvodila mrkva, celer i ostalo korijenasto povrće. Kao i taj cijeli kraj, 1991. godine Lišansku baru je zahvatio Domovinski rat, a povratnici u Lišane nakon akcije Oluja svjedoče da proizvodnja niti za vrijeme rata nije prekidana. Dočekalo ih je osim srušenih kuća i povrće spremno za berbu. Priča glasi da je na Bari za vrijeme Domovinskog rata radila i proizvodila kažnjenička bojna vojske Krajine. Kakva je to karma, čak i u ratu je poljoprivreda bila posao s kojim se kažnjavalo!

U prvo vrijeme nakon povratka Lišanaca 1995. godine, na Lišanskoj bari se uglavnom proizvodilo povrće. To je trajalo do cca 2005. godine kada je sve više bilo problema s otkupom. Naime, tada se događa da se prodaja s kućnog praga seli u trgovačke centre, praćeno sa čestim problemima u plaćanju. Zbog toga se s vremenom značajno smanjivala proizvodnja povrća. Od 2010. godine nadalje se mijenjaju trendovi od povrća više prema proizvodnji žitarica i djeteline. U trenutku kad je proizvodnja povrća bila problematična za poslovanje, izlaz se našao u proizvodnji hrane za vlastito stočarstva zadrugara. U to doba je još uvijek gotovo svaka obitelj u Lišanima imala vlastito stado ovaca. “Držale” su se ovce - to je izraz koji koristi ovdašnji narod.

Zadruga u sadašnjem pravnom obliku - puni naziv Braniteljska zadruga Agro-Lišane postoji od 2011. godine kada je dobivena i dugoročna koncesija na period od 20 godina. Originalnih zadrugara je 88, većinom su to razvojačeni hrvatski branitelji iz Lišana Ostrovičkih.

Sadašnjost i budućnost Lišanske bare

Faktografija:

• 216 ha obradive površine, ukupno 240 ha površina.
• Zadruga posjeduje traktor i priključke za povrtlarstvo i ratarstvo
• sustav navodnjavanja s akumulacijom na oko 2ha, ukupne zapremine 80.000 m3 izgrađen je 2021. godine. Uključuje razvod glavnog voda navodnjavanja po svim poljima.

Općinu Lišane Ostrovičke čine Lišane Ostrovičke i mjesta Ostrovica i Dobropoljci. Ukupno je na općini 700 stalnih žitelja, od čega je većina u Lišanima. Očekivano, prije Domovinskog rata stanovništva je bilo nekoliko puta više.

Niko, već si dvije godine upravitelj Zadruge, koja je tvoja vizija razvoja Lišanske bare?

Moja vizija razvoja je jako ulaganje u povrtlarstvo, što je i osnova našeg gospodarskog programa na temelju koje smo dobili koncesiju na državnom poljoprivrednom zemljištu. Iako smo se i prije bavili povrtlarstvom, ali na individualni način svaki od zadrugara za sebe, 2024. krenuli smo s ozbiljnijom organiziranom proizvodnjom krumpira u suradnji s tvrtkom Agro-Velebit. Ja sam tada shvatio da smo deficitarni znanjem i da trebamo partnera na kojeg se možemo osloniti i u proizvodnji i u plasmanu na tržište. Agro-Velebit nam pomaže sa strojevima, rade tehnološki nadzor proizvodnje, financiraju repromaterijal i upravljaju sa prodajom proizvoda. Vrlo smo zadovoljni dosadašnjom suradnjom i partnerstvom.

Kakva su bila prva iskustva s krumpirom?

Dobra i srećom profitabilna, jer je to dalo zamah daljnjim planovima. Ali shvatili smo koliko je to kompleksno i da trebamo strojeve i znanje koje nemamo, da tržište traži određene standarde kvalitete proizvoda itd.

I onda ste se odlučili na povećanje površina u 2025. godini?

Da, a osim toga odlučili smo probati proizvoditi i čips i pomfrit kupili opremu za navodnjavanje jer smo vidjeli da bez kvalitetnog sustava navodnjavanje ne možemo funkcionirati. Krumpir smo ove godine posadili na 10 hektara, a konačna ambicija nam je doći do minimalno 50 hektara krumpira godišnje.

Što još radite osim krumpira?

U Bari proizvodimo ove godine i dinju, rajčicu, lubenicu, papriku, tikvice i krastavce. Također, još uvijek uzgajamo i djetelinu i žitarice, mada je moje nastojanje da radimo profitabilnije kulture i da trave i žitarice samo popunjavaju praznine u plodoredu.

Što ti još nedostaje od mehanizacije, kakvi su planovi investicija?

Prije svega nedostaje nam specijalizirana oprema za sadnju i vađenje krumpira, ali za to još nemamo potrebne površine. Otpočetka suradnje nam naši partneri iz Agro-Velebita daju uslugu svojim strojevima. Svjestan sam da bez opreme za navodnjavanja, ali i nekog početnog skladišta za strojeve i povrće ne možemo ozbiljno u projekt povrća. Nadamo se i uspješnom završetku prijave na natječaj za potporu za Intervenciju 73.10. Malo smo “ispod crte”, ali se svejedno nadamo da bi mogli dobiti potporu za planiranu investiciju od 160.000 EUR sa 65% potpore.

Rekao si mi prije par mjeseci da vam pomaže i Ministarstvo branitelja?

Dobili smo pomoć od njih za traktor i plug, ukupno 20.000 EUR. Zahvalni smo za svaku pomoć, a osim Ministarstva branitelja, htio bih se zahvaliti i podršci Zadarske županije, posebna zahvala Danijelu Segariću i Šimi Vickoviću, općini Lišane Ostrovičke - zahvala načelniku Zvonimiru Mijiću i Agro-Velebitu, direktoru Nikoli Vidakoviću, agronomu Ivanu Jozinoviću. A i Ivan Malić ponekad pomogne svom starom kraju mišlju i djelom.

Koji su najveći problemi u funkcioniranju zadruge?

Najveći izazov je donošenje odluka, jer zadrugara je čak 88, svaki s različitim ambicijama i pristupom. Neki su stariji pa ih zadruga toliko više ne interesira, mladi nisu previše zainteresirani jer smatraju poljoprivredu teškim zanimanjem. Dodatni problem uključivanja mladih je što je bilo loših iskustava s otkupom u godinama dok su se njihovi roditelji bavili povrtlarstvom, pa postoje strahovi. Trebat će godine da se te loša iskustva promijene i da se s manje opreza ulazi u poljoprivredu. Generalno je narušeno povjerenje u hrvatsku poljoprivredu, a danas “uz more” ima lakših zanimanja od poljoprivrede.

Znam da se osim zadnje dvije godine u Zadrugi, obiteljskom poljoprivredom baviš većinu svog života. Koji je po tvom mišljenju najveći problem hrvatske poljoprivrede?

Iz naše perspektive, najveći problem je tržište, njegova uređenost i sigurnost otkupa. Dajte nam siguran otkup po unaprijed poznatoj cijeni, i mi seljaci ćemo proizvesti što treba. Nekad je selo hranilo grad, a sada grad hrani selo.

Kako to misliš “Nekad je selo hranilo grad, a sad grad hrani selo?”

Mislim na to da je nekad moj brat dolazio iz grada kod nas na selo i vraćao se s gepekom punim poljoprivrednih proizvoda koje smo proizveli. A sada mi sa sela idemo u grad raditi i poslije posla u trgovački centar kupovati poljoprivredne proizvode proizvedene u Italiji, Španjolskoj i Egiptu. To nije normalno stanje.

Osim Lišanske bare, bavi li još netko u selu ozbiljnije poljoprivredom?

Još je ostalo par obitelji koje drže ovce, vinogradi su skoro svi povađeni. Povrće se još uzgaja, ali uglavnom za vlastite potrebe. Ljudi koji imaju volju baviti se poljoprivredom uglavnom su se orijentirali na maslinarstvo, jer maslinovo ulje ima veliku potrošnju kod kuće, a može se i prodati.

Kad vidim sve ovo, 210 hektara kvalitetnog zemljišta, sustav odvodnje i navodnjavanja, ne mogu ne pitati: može li BZ Agro-Lišane biti najveći proizvođač povrća u Dalmaciji?

Može. Ja vjerujem da možemo proizvoditi 4.000 tona povrća godišnje. Mi živimo u općini koja nema značajne resurse i bogatstva osim Bare. Bara je naša šansa koju ne smijemo propustiti ako hoćemo da se općina dalje razvija i da ljudi ostaju ovdje. Moj je glavni cilj da Zadruga ispunjava svoje obveze, poveća proizvodnju i zadrži Baru da bude na korist selu i općini. To će u budućnosti značiti veću profesionalizaciju Zadruge, dodatna ulaganja, zapošljavanje traktorista i tehnologa itd.

Niko Musić ima 33 godine, bavi se poljoprivredom od malih nogu. Upravitelj je Braniteljske zadruge Agro-Lišane, nositelj OPGa, sretno je oženjen i ima jedno dijete. I njegov sin Duje navija za Hajduk. U Lišanima je izgradio kuću i planira tu provesti život. Sretno Niki i Zadrugi!

Priča u priči: Bara u bari

Kad se malo na Google mapsu odzumira područje Lišanske bare, čovjek shvati da je oko nje jedna još veća bara površine par tisuća hektara. Područje je to od Žažvića do Bulića na sjeveru do Morpolače i Vuškića na jugu polja. Polja su to na kojem su naši stari sijali jaro žito ili kosili livade za zimsku hranidbu blaga. Većina velikih krških polja Dalmacije imaju problem s viškovima vode u zimskom periodu i zato su potpuno neprikladna za modernu poljoprivredu. Ponekad kad se u vrijeme Božića pogleda iz kuće Dimlića u Proviću prema istoku, prema Žažviću, čini se da kao da tu nije polje nego jezero veličine nekoliko stotina hektara.

Imamo u tom malom kutku Dalmacije, u ruralnom kraju poljoprivredno područje veličine par tisuća hektara, na kojem se sada 90% uzgajaju livade odnosno poticaji. Ili još gore - često i ništa. Jer u ovom kraju promijenio se način života i ljudi su napustili sitna, razbacana i problematična polja. To područje ima zimi višak, a ljeti manjak vode. Hladne su to zemlje koje vape za izgradnjom sustava odvodnje, akumuliranjem vode za ljeto, navodnjavanjem, komasacijom i čistim zemljišnim knjigama. To je područje koje je zaobišla svaka društvena i poljoprivredna reforma u Hrvatskoj.

To je poljoprivredni potencijal koji smo odbacili jer nemamo ideja, volje i muda. Jer dalmatinske bare su problem koji se ne može riješiti u 4 godine koliko traju ministarski mandati. Osim odbačenog poljoprivrednog potencijala, odbacili smo i te ljude, kao i sve trude mojih predaka.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.

To je mjesto gdje se od pamtivijeka živjelo od zemlje i za zemlju. Moji preci Nimci, Erstići i Rubelji su na tom području s par hektara zemlje i još toliko krša živjeli stotinama godina. Sada je došlo neko naopako vrijeme, a najbolje ga je opisao upravo Niko: “Nekad je selo hranilo grad, sad grad hrani selo”.