Nepalci i Filipinci spasonosna radna snaga našim poljoprivrednicima

Lagana bura u zaleđu Zadra. Sunčano. Vrijeme prekrasno što bismo rekli. No, u vinogradima je vrijeme za početak nove sezone i kreću radovi. Prvenstveno oni na rezidbi. U Petrčanima, ustvari u blizini toga mjesta, prekrasni vinogradi iznad mora. Puno toga se u njima može obaviti strojem. I hvala Bogu jer je radne snage jako malo.

No, srećemo ekipu radnika koja radi neumorno i bez zastoja. S njima smo malo razgovarali, ali samo na engleskom jeziku. Radnici na rezidbi, ali strani. S Filipina. Ovdje su stigli preko agencije, smješteni, prijavljeni i ljudi rade na zahtjevnom poslu zimske rezidbe. Mora se to znati raditi., ali što bi rekli ljudi sve se da naučiti. Slučaj je to od prije dva tjedna.

Drugi slučaj prije par dana vidim prilikom posjete jednom velikom proizvođaču povrća u Baranji. U mjestu Gajić. Ima domaćih radnika i žena, ali jednostavno nema ih dovoljno. Prilikom našeg posjeta obavijesti nas vlasnik da je upravo dobio dozvolu zapošljavanja osam radnika za rad u povrtnjaku, odnosno staklenicima i plastenicima, koji dolaze iz Nepala. Posao je specifičan, ali da se naučiti. Kaže taj poljoprivrednik da bi rado prije zaposlio domaće ljude, ali nema ih i nema drugog izlaza. Opremu, mehanizaciju, strojeve, kompjuteriziranu tehnologiju. Sve ima. No, ima poslova koje jednostavno mora odraditi ljudska radna snaga.

Čovjeka ne može u svakom poslu zamijeniti stroj 

Što je u pitanju? Izgleda kao i Njemačka, Švicarska i Austrija prije 50 godina kada su naši ljudi išli raditi kod njihovih farmera. Nije samo da je malo stanovnika u našim selima, ali i u obližnjim gradovima već očito naša djeca ne žele učiti takve poslove, a ni biti radnici u poljoprivredi. Mišljenja sam da kada bi i i dvostruko više platili, da bi se jako malo naših mladih odlučilo biti radnici u rezidbi, branju, i sličnim poslovima.

Danas mnogo tog posla u poljoprivredi odrađuje neka naša stara garda, ali i njih je sve manje te u budućnosti možemo očekivati puno stranih radnika. Oni su mirni, zadovoljni i vrijedni radnici koji se, kada završe posao, vraćaju svojim obiteljima u domovinu. Nedavno je tako jedan uzgajivač bazge rekao da on u Mađarskoj plati agenciji koja doveze autobus radnika za branje bobica bazge.

To je neminovnost. Nekada je u selima bilo mnogo djece. Obitelji su imale petero i više djece. Svaka ruka je u teškim poljoprivrednim poslovima dobro došla. I važno je bilo i da ima tko će raditi, da su svi nahranjeni i da im je toplo. Danas to više nije dovoljno. Prije 100 godina ako ste imali u seoskom ataru mnogo kukuruza djeca, žene i starci su išli okopavati. Danas ono što je radilo 300 seljana odradi jedan stroj za dva dana.

Kada nam mnogi poljoprivrednici ostare, možemo očekivati da neće imati tko voziti traktore i kombajne i raditi sa strojevima na imanju. Bit će i djece, ali oni će biti u školi, naukovati će za psihologe, dramaturge, bibliotekare, kulturologe, ekonomiste i slično i neće nazad u traktor. Tako će uskoro mnogi morati platiti stranog radnika da dođe u sezoni kada je najviše posla da bi odradio primjerice proljetne i jesenske radove na njivi, ili pak s kombajnom skidanje i berbu.

Vrijedni ljudi i radnici 

Nažalost, nema nazad i moramo se početi navikavati. Ima još dosta primjera da se mladi nasljednici da bi nastavili OPG svojih roditelja školuju u poljoprivrednim školama i visokim učilištima. Ali oni su ti koji će ta svoja gospodarstva razvijati tako da će biti šefovi, a fizičke će poslove morati netko drugi raditi. Jer ako radite 300 hektara u ratarstvu ne možete sami. Ako pod staklom imate hektar ili dva povrća, cvijeća i slično opet to ne možete sami. Imate li 100 ili 200 krava bez obzira na mehanizaciju ne možete sami.

Danas u Hrvatskoj nema više štala s tri krave, pet krmača, malim plastenikom i slično. Svi koji opstaju prelaze u kategoriju većih poljoprivrednika. Trebamo li se toga bojati? Kao što su Švabe znali da im iz Hrvatske tada dolaze vrijedni ljudi i radnici, tako i mi možemo biti sigurni da nema straha od ovih ljudi koji dolaze raditi. Oni rade i nisu opasnost za nikoga. Problem su u Europi oni koji dolaze, a ne žele raditi.