Nema sreće s hrvatskom zemljom

Problem hrvatskog zemljišta nikada neće biti riješen. A zašto? Zato što je veliki problem i gotovo nerješiv. Ali kako do '45. i dolaska komunista nije bilo problema? Ukrali su i prisvojili dva milijuna hektara zemlje tada. Sva državna zemlja danas, do te je godine imala svoga vlasnika. Država nije bila vlasnik ničega. Šuma je. Ali mnogo je i šuma bilo privatno. Sada je zemlja državna i problem je očito i dalje komunistički. Možda bi bilo najbolje i da se komunistički riješi.

Nema prodaje, nema najma, i neka stoji. Ali mora se dalje. Vratiti vlasnicima prema vlasničkim listovima od prije 70 godina kao da nije moguće. Zašto i riješiti taj problem s hrvatskom zemljom kada je ona svakoj vlasti, onoj na državnoj razini, ali i na razini općina, gradova, županija, sela, mjesnih odbora slatki kolač.

Zakon o zemljištu koji je već prošao drugo čitanje ništa ne valja, kako ističu Laslo i njegova ekipa iz udruge Život. Tko će to napraviti? Prvo treba sve dosadašanje korisnike i aktualne ugovore dobrano protresti i pretresti. Kako sad uskladiti taj Zakon s onim što se priprema, Zakonom o OPG-u? Teško. Pa i on apsolutno ništa ne valja! Laslo, Margeta, Kovač gledaju i na zemlju koju koristi Agrokor. Po novom Zakonu maksimalni zakup bi bio 100 hektara, a do sada je netko mogao dobiti i 200, 500, par tisuća, dok drugi u tom selu nisu mogli dobiti ni hektar.

Što je s popisom ukupno raspoložive državne zemlje?

To je prvo što treba potezom pera prekrižiti. To je pravi razlog iseljavanja. Gotovo 80 posto zemlje u selu pripadne jednoj obitelji. Oni zaposle dva čovjeka, ali ne iz sela i svi drugi mogu put pod noge prema Njemačkoj i Irskoj. Vjerovali ili ne uopće ne postoji popis ukupno raspoložive državne zemlje, a takve je navodno 400 tisuća hektara. Najviše u Banovini, Lici, ali ima je i u Slavoniji. Ostalo je i da je nekoliko stotina tisuća hektara zemlje u vlasništvu Hrvatskih šuma. Ajde, još prije 25 godina imalo je smisla jer dok je bilo okupirano, najlakše je bilo da to bude državno, a i nakon povratka. A sve moguće resurse za upravljanje je tako imalo jedino državno poduzeće na prostoru cijele zemlje, a to su Hrvatske šume. No, danas je to problem. Oni nisu imali mogućnost rada i obrade te zemlje pa su tu niknule šume.

Gotovo 80 posto zemlje u selu pripadne jednoj obitelji. Oni zaposle dva čovjeka, ali ne iz sela i svi drugi mogu put pod noge prema Njemačkoj i Irskoj. To treba potezom pera prekrižiti. To je pravi razlog iseljavanja.

Sada ovaj Zakon koji se priprema opet daje prednost Hrvatskim šumama da radi s tim što hoće. I ako netko uzme u zakup takvo državno zemljište nailazi na novu glupost. Zakupac mora krčiti to zemljište. Strojeve normalno za taj posao nema. Mora taj posao masno platiti, ali drvnu masu ne smije zadržati za sebe i iskoristiti ju. A sredstva uložena u taj posao dobit će nazad kroz smanjeni iznos zakupnine za 10 ili 15 godina. Ovisno na koliko je zakupio tu zemlju. Zašto ta drvna masa ne može ostati zakupcu?

Problema mnogo. Očito mnogo toga treba ostaviti i narednim vladama da imaju što raditi. Važno je i istaći tko bi trebao imati pravo zemlju zakupiti. Vezano je i uz Zakon o OPG-u. Neki se s pravom pitaju i zašto uopće zaposleni, osim primjera sezonaca kao što su razne berbe i slično. Dobro je rekao jedan naš čitatelj: "Ako je obiteljsko onda neka bude obiteljsko, a 50 ha je sasvim dovoljno i uz zemlju obvezno imati 50 uvjetnih grla stoke". Treba biti i razlika kada prestaje OPG a postaje poduzetništvo i da treba prijeći u neko trgovačko društvo. A ta društva onda moraju imati teže i strože uvjete zakupa nego li obiteljska gospodarstva. Dobro je rekao i Vladimir Margeta, stručni tajnik udruge Život - "pa kakvo je to obiteljsko gospodarstvo s dvije tisuće hektara zemlje i 20 zaposlenih radnika?".

Zanimljivo je vidjeti i kakve prijedloge ima naš čitatelj Đuro Japarić koji redovito i komentira aktualne tekstove. "Svim klubovima zastupnika u Saboru poslao sam prijedlog da se Tolušićev - Vladin Zakon o poljoprivrednom zemljištu ne prihvati", piše Japarić. Da se imenuje Povjerenstvo iz redova ustavnih predlagatelja zakona i civilnog sektora i napiše paket zakona za hrvatsku agrarnu reformu te da Sabor o nekim zakonima raspiše referendum!"

Predlaže ukidanje Zakona o zemljišnim knjigama i Zakona o katastru, te da se donese novi Zakon o evidenciji zemlje i okrupnjavanju parcela. Smatra da gruntovnice i katastar treba spojiti u jednu državnu zemljišnu službu. Zakon o nasljeđivanju - odredbe za nasljeđivanje zemljišta tako da svi nasljednici moraju u roku šest mjeseci pokrenuti ostavinski postupak s rješenjem ako se ne pokrene. Onda nakon toga s prethodno napravljenim ide se u povijesno okrupnjavanje parcela na više načina i sređivanja stanja za privatnu i državnu zemlju.

Napraviti rajonizaciju hrvatske poljoprivrede

On piše i Vladi, i Saboru, i Predsjednici da mora ići novi Nacrt zakona. Novi, jer smatra kao i udruga Život, ovaj predloženi se ne može popraviti. Sadašnji je prijedlog neobvezujući za općine i gradove kao i županije, uključuje prevelik broj sudionika i preskup je za provođenje! I Japarić bi izmijenio Zakon o vodama, te smatra da HPB treba također imati svoju ulogu. I on smatra da treba ukinuti Hrvatsku poljoprivrednu komoru da to niš koristi osim što troše novac iz proračuna Vlade.

Trebalo bi napraviti rajonizaciju hrvatske poljoprivrede. Odnosno gdje se što i na kojim proizvodi a da se to i potiče. Primjerice da ne možete dobiti poticaj ako zasadite masline u Slavoniji, ili pak da uzgajate nojeve.

Kako su drugi napravili sa zakupom? Možda kao i Mađari. Da svatko tko zeli državnu zemlju mora imati stoku, znači npr. minimalno jedno uvjetno grlo na hektar državnog zemljišta! U biti trebalo bi napraviti rajonizaciju hrvatske poljoprivrede. Odnosno gdje se što i na kojim proizvodi a da se to i potiče. Primjerice da ne možete dobiti poticaj ako zasadite masline u Slavoniji, ili pak da uzgajate nojeve. Možete, ali o svom trošku. Osim rajonizacije trebalo bi i navesti kod Zakona o OPG-u koliko je hektara za jednu obitelj koja se bavi mješovitom proizvodnjom, koliko za specijaliziranu ratarsku, koliko za povrtlarstvo, voćarstvo ili pak stočarstvo. Mora se znati gdje je granica.

Ne treba nikoga siliti da ima stoku, ali se mora jasno reći koliko je hektara za neku proizvodnju obiteljsko gospodarstvo. Isto tako nitko ne treba nikoga siliti da proizvodi masline na Hvaru. Može i pšenicu ali za svoj hobi i svoj interes i za tu proizvodnju ne može dobiti u zakup državnu zemlju.