Mirna sadašnjost i sigurna budućnost. Imperativ!

Nema gospodarskog oporavka bez jačanja poljoprivrede i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava unutar nje. Neprirodna prehrambena ovisnost Hrvatske koči svaku naznaku gospodarskog rasta, a mir i sigurnost naše zajednice uvelike ovise o spremnosti da si proizvedemo dovoljno hrane. To ne znači hraniti se i biti sit, već u sebi sadrži život i sve što ON u sebi i sa sobom nosi. Baš SVE.

Zašto niti jedna poljoprivredna politika u niti jednoj našoj Vladi ne vidi ili ne želi vidjeti bazičnost te esencijalnu važnost OPG-ova u proizvodnji hrane i poljoprivredi uopće?

Kada u obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima vidimo ključ održive poljoprivrede, polazimo od osnovnih načela reproduktivno sposobnog, zdravog života i pri tome odnosa čovjeka prema čovjeku i čovjeka prema zemlji, životinji, biljci i okolišu općenito. Uloga čovjeka je presudna i on mora reći kad je dosta. S koliko kapitala i u kojim biološko gospodarskim uvjetima možemo održati život?

Narušeno harmonično i ravnomjerno

U hrvatskom je selu narušena ravnoteža života, što polustoljetnim forsiranjem industrijskog pristupa poljoprivredi, što birokratskim (zakonskim) ograničavanjima obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava da organski rastu i razvijaju se do svojih mogućnosti. Rezultat je to prije svega ograničenog pristupa poljoprivrednom zemljištu. U bivšoj državi bio je propisan maksimum od 10 ha, a stvarno je bio još puno manji jer je u samostalnoj Hrvatskoj OPG-ovima onemogućen pristup privatizaciji najkvalitetnijih, okrupnjenih čestica poljoprivrednog zemljišta (koje je prošla država uglavnom nasilno ugrabila).

Prema tome, već u samom startu, obiteljsko gospodarstvo, seljak i selo u svom razvitku su suočeni s visoko postavljenim političkim preprekama ili u najboljem slučaju političkim nemarom. Osnovni uzrok prehrambenoj ovisnosti je odmak od pragmatične podrške obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu i svekolika podrška svih dosadašnjih politika industrijskoj proizvodnji hrane. U tom okruženju organizacijski su se razvile snažne industrijsko-poljoprivredne korporacije koje unatoč različitim pomoćima od strane države nisu uspjele nadoknaditi manjak hrane, a još manje zaposliti i organizirati ukupan seoski prostor u njegovoj dubini. Hrvatska već ima gotovo dvjestotinjak praznih sela.

Odgovornost politika za selo, proizvodnju hrane i suverenost

Očito je potreban odmak od dosadašnje prakse, ka zajedništvu, dijalogu i dogovoru, a time i promjena politika prema selu i OPG-ovima upravo u onom smjeru na koji nas upozoravaju Deklaracija UN-a, osnovna načela Zajedničke poljoprivredne politike EU, ali prije svega i same potrebe života u Hrvatskoj. Sve je očitije da su dosadašnje politike prema selu i poljoprivredi bile promašene, tako da nadolazeće politike i političari imaju ogromnu odgovornost za buduću proizvodnju hrane i korištenje ukupnog hrvatskog prostora za život i samozapošljavanje ljudi. Graniči s očuvanjem suverenosti države. Sasvim je očito da nam je potrebna nova strategija prema poljoprivredi, usmjerena na jačanje obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva.

Udruga obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava Hrvatske – Život nudi program izlaska iz sadašnje nesnošljive situacije. U tom kontekstu smo aktivno sudjelovali i u raspravi oko reforme izravnih plaćanja. Rezultat naših aktivnosti je oko milijardu kuna više za poljoprivredu na godišnjoj razini u sljedećih šest godina. Pri tome smo se zalagali za više novca manjim i srednjim OPG-ovima u duhu načela Zajedničke poljoprivredne politike EU. Hrvatskoj je, kao nikada do sada i kao niti jednoj drugoj državi članici EU, potrebna odlučna podrška OPG-ovima. Nažalost, reforma potpora EU u tom smislu nije iskorištena u punoj mjeri zbog neshvaćanja i nevoljkosti politike da iskoristi mogućnosti dane nam od strane EU.

Dio smo srednjoeuropskog žitorodnog bazena, s velikim mogućnostima u stočarskoj, mljekarskoj i drugim poljoprivrednim proizvodnjama te mesopreradom, a postali smo prehrambeno ovisni o uvozu sumnjive hrane sa svih strana. Kako to komentirate?

Ovisnost o uvozu je neposredni rezultat vođene politike. Tako je politika htjela, tako se i dogodilo! Kod nas je sve do razine pojedinca snažno isprepleteno političkim interesima, a često se interes pojedinca ili skupine čak i zakonski određuje. Da je politika, s druge strane, plod određenosti prema potrebama zajednice i da je vođena bezrezervno inženjerski-stručno, tada bi se kod nas moglo govoriti sa zadovoljstvom o uređenom i organiziranom tržištu poljoprivrednih proizvoda. Selo, seljak i seljačke organizacije bili bi utjecajni. Posjedovali bi infrastrukturu i bili profesionalno ustrojeni.

Uvoz hrane narušava temelje života naše svakodnevice

Država bi ih u tome, opet bezrezervno potpomagala svojom fiskalnom i monetarnom politikom, kao i državnom poljoprivrednom bankom, što predlaže Udruga Život. Snažan i organiziran poljoprivrednik bio bi spreman na argumentirane pregovore s prerađivačima i distributerima, ali bi postavio kriterije i unutar vlastitih odnosa. Ulazio bi u vlasništvo i preuzimao odgovornost. Naravno, na onakvim tržišnim principima kakvi vrijede u zemljama koje nam konkuriraju na lokalnom i globalnom tržištu hrane.

Hrvatska bi u tom slučaju imala hrane, a time i zaposlene kapacitete. Neizravno bi to značilo ustrojeno tržište rada, a onda posljedično i školovanje prema stvarnim potrebama života na selu. Kultura, znanost, prosvjeta, sport i svi ostali čimbenici u zajednici odisali bi životom. Prema tome, domaća proizvodnja hrane je, kako smo to u nekoliko rečenica opisali, nezamjenjiv pokretač života, kako materijalnog tako i duhovnog, a njezin uvoz nas, s druge strane, čini ovisnima i ranjivima te poništava sve potrebno za održivi razvoj gdje živimo. Pri tome mislim i na grad.

Sve veći uvoz hrane nije samo problem poljoprivrede već i cjelokupnog gospodarstva. Podatak o gubitku 2-3% godišnjeg BDP-a, zbog uvoza hrane, upućuje nas na svu ozbiljnost anomalije ove vrste. U godini ulaska u EU uvoz hrane u Hrvatsku je povećan za 27%, a podaci za prvo polugodište ove godine još su negativniji. Gdje je tome kraj?

Ovisnost o hrani koju proizvedu seljaci iz drugih država i glad tjerat će nas na, ili pronalaženje rješenja za aktiviranje domaćih kapaciteta vlastitim zalaganjem, ili odlazak u neke druge zajednice u potrazi za kruhom. Možete li zamisliti situaciju u kojoj Slavonka i Slavonac s obitelji odlaze trbuhom za kruhom? Iz, kako napominjete, srednjoeuropskog žitorodnog bazena! Nije li tu nešto krivo? Nekad se u ove krajeve dolazilo!

Uvoz hrane je toliko narušio i narušava temelje naše svakodnevice da je upitan libido života. Naravno da rješenja ima, ali je potrebna odlučnost i partnerstvo u zajednici. Prije svega, čvrsta odluka da su OPG-ovi, zbog svoje višedimenzionalne uloge u zajednici, jedini ispravan put koliko god bio posut trnjem. Tko će po njemu hodati? Ovdje je Udruga Život u svom programu dala rješenje. Program je javan i na njegovu provedbu ne treba čekati do izbora! Vremena je malo.

Nastavno na prethodno pitanje, kako komentirate sve glasnije optužbe domaćih stočara, poput svinjogojaca Osječko-baranjske županije, da se domaća stočarska proizvodnja zatire, a uvozi smrznuto meso (pri isteku roka upotrebe) iz cijele Europe i svijeta te da je uvoz dosegnuo takve razmjere da smo postali deponij smeća za robu koje se druge zemlje žele riješiti?

Nepostojeće domaće

Optužbe o kojima govorite mogle bi biti i glasnije. Kad bi dolazile od organiziranih uzgajivača i proizvođača tada bismo mogli očekivati i rezultate. Naime, jedan od problema uvoza i stanja u svinjogojstvu uopće jest naša sveopća neorganiziranost, ali i izostanak uzgojnog rada i zamiranje svih aktivnosti domaćeg tržišta. Nepostojanje pregovaračke snage i nemoć onih koji su još ostali preživljavati u uništenom svinjogojstvu na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, s jedne strane i koncentriranost uzgojno-proizvodnih kapaciteta u velikim korporacijama, s druge strane.

Nema čvrste poveznice i svi se bore sa svojom vrstom problema kako znaju i umiju. Sami umjesto zajednički s predznakom domaćeg. Nije bolje niti u govedarstvu, njegovom uzgoju, proizvodnji mlijeka i mesa. Izostaje nam brojnost populacije goveda, ali i uzgajivača, s tim u vezi i motiv za zajedništvo. Izostaje nam prostor za trženje. Visoka i sve veća nelikvidnost, kreditna opterećenost i niska prodajna cijena proizvoda, za razliku od one proizvođačke koja je opterećena visokim ulaznim troškovima te konkurencija poljoprivrednih proizvoda iz država koje su uređene i u kojima, važno je naglasiti, snaga proizvodnje hrane leži u obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu, nemilice gasi radna mjesta u hrvatskoj poljoprivredi.

Ovdje treba istaknuti i gotovo nepostojeću domaću te lokalnu prerađivačku strategiju koja nije prepoznata kao budućnost. I u tom kontekstu interesnu nepovezanost – vlasničku premreženost proizvođača s prerađivačima i distributerima na lokalnoj razini. Imamo priliku zadržati barem ono što je opstalo i polako razvijati tu nišu proizvoda i odnosa. Naravno, ako nam svijest proradi i ako brzo naučimo od onih koji su razvili i osnažili sustave lokalne proizvodnje/prerade/distribucije.

Rješenja ima...

Kako jedan problem ne dolazi sam po sebi tako i uz nabrojane naša legislativa dopušta, ako sam dobro upoznat, i duže rokove deponiranja smrznutog mesa što otvara vrata nelojalnoj konkurenciji, a sve prema zakonu. Očito se kao država i sustav nismo dovoljno dobro pripremili niti zaštitili domaće ondje gdje se to moglo, opet za vjerovati je zbog pojedinačnog interesa. U pregovorima s EU, ali i u okvirima koje ona pruža, nisu se našla rješenja koja bi zaštitila domaće. To je sada tako. Bitno je tražiti rješenje. Opet naglašavam, iz Udruge Život smo predlagali rješenja, prije svega ona vatrogasna poreznom politikom. Pri tome, ostavljanjem proizvođaču hrane PDV u cijeni proizvoda te ranijom isplatom izravnih potpora (najkasnije do početka prosinca – po mogućnosti u listopadu).

Deponij smeća za robu druge kvalitete? Da, vjerojatno jesmo, ali je to prije svega naš grijeh. Opet se vraćam na loše odluke politika, ali i stručnjaka koji su joj se stavili na raspolaganje. Pretjerano je puno nelogičnosti i loših odluka prema selu i u njemu obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu da me ponekad uhvati strah od neizvjesnosti u koju smo dovedeni. Posebice u stočarstvu pa onda u Slavoniji koja nije niti blizu optimalnim odnosima zemlje i stoke, a tamo gdje nema stoke najčešće nema niti ljudi. Barem je tako bilo, a kada je ravnoteža postojala, bilo je bolje. Pri tome mislim na duže razdoblje.

S takvom uvoznom politikom i maćehinskim odnosom prema domaćoj poljoprivredi, ona je postala potpuno marginalizirana u domaćem gospodarstvu. Kako domaćoj poljoprivredi vratiti zasluženo, važno mjesto gledajući hrvatsku privredu uopće?

Država, njezine stručne i političke institucije te lokalna uprava i samouprava, ali i sami poljoprivrednici, trebaju već jednom reći što hoće. U Hrvatskoj nas vodi stihija. U loncu razjedinjenosti i partikularnih interesa u kojem se lagano kuhamo i hlapimo uistinu manjka glasova koji uviđaju da nema općeg gospodarskog oporavka bez jačanja poljoprivrede i da naša neprirodna prehrambena ovisnost snažno koči svaku naznaku rasta. Ima časnih iznimaka ekonomista pa i političara koji to uviđaju, ali njihovi prijedlozi ostaju na marginama javnih rasprava sve dok prevladavaju stari doktrinarni predlošci ili papagajski ponavljani recepti neprimjenjivi na našu gospodarsku zbilju.

Široki dogovor i snažan glas seljaštva

No, u svemu nedostaje i snažan glas seljaštva ujedinjen oko svojih ključnih gospodarskih interesa. Upravo to želimo postići u Udruzi Život polazeći od dijaloga i traženja šireg dogovora s našim programom. Program se temelji na potrebama modernog obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva na tržišnim principima s podrškom zajednice do mjere koje to dopušta Zajednička poljoprivredna politika EU i uz poštivanje specifičnosti naše krizne situacije. Bit će teško, ali drugog puta nema.

Ostvarivanjem prehrambene samodostatnosti ispunit ćemo i obveze prema EU. I ta velika zajednica uvelike raspravlja o prehrambenoj neovisnosti, jer ona ne znači samo nahraniti se i biti sit, već u sebi sadrži život i sve što on u sebi i sa sobom nosi. Mirnu sadašnjost i sigurnu budućnost. U tome leži i velika dugoročna obveza obiteljskih gospodarstava.

Kako bi barem nakratko približili naša stajališta čitatelju, izračunali smo da danas, samo zbog lošeg gospodarenja, samo u govedarstvu, godišnje gubimo, uz multiplikacijski efekt vrijednosti, oko četiri milijarde kuna. Manje upućenima ističemo da je to gotovo dvogodišnje odvajanje za državne potpore u ukupnoj poljoprivredi (naravno onih isplaćenih i ne samo za OPG-ove, već sve koji su korisnici potpora). Neshvatljivo kako navedenu činjenicu olako propuštamo raspraviti u javnosti, kako stručnoj tako i političkoj.

Vaša udruga je mlada, osnovana početkom 2014. Zadnji put seljaci su prosvjedovali prije toga, u kolovozu 2013. i od tada više nisu izlazili na ceste. Zašto danas ne prosvjeduju?

Narodna mudrost nas podsjeća da su kraljevi stiskali remenje onda kad bi se narod pobunio, a otpuštali onda kad bi taj isti narod zašutio. Šutnja je u našem slučaju odraz veoma teškog stanja na selu. Vjerujte mi. Veliki broj poljoprivrednika je u situaciji da jednostavno nema. Povlači se u sebe, svoje dvorište, svoju obitelj. Zašuti, ali postaje nepovjerljiv, razdražljiv i apatičan. Tome je tako, iako znamo da rješenje nije u povlačenju i šutnji. Samo, tko nam govori i svjedoči da treba drugačije? Tko nas vodi i daje motiva?

Velika odgovornost države za budućnost naše zajednice

Kako smo, ne tako davno izašli iz sustava koji je naizgled vodio brigu o svemu, u nama se nije dogodila promjena. Čekamo i rogoborimo. Nažalost, argumenata za takvo ponašanje je pretjerano puno, a one druge ne gradimo. Teško ili nikako ne preuzimamo inicijativu, posebno u zajednici. Puno, može se reći s pravom, očekujemo od države pa ona, posebno danas, što god tko mislio, ima veliku odgovornost za budućnost sela i poljoprivrede. A ne ponaša se tako.

Program Udruge obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava Hrvatske ŽIVOT

U Udruzi Život pružamo novi put. Na jednom mjestu pokušavamo spojiti struku i poljoprivrednika. Ostati izvan političke prakse, ali s politikom razgovarati i aktivno pružati rješenja. Odgovornost je u tom slučaju i na nama. Odgovoran je svatko tko u Hrvatskoj nešto zna i umije. Jednostavno, ne želimo šutjeti, ali ni gubiti se u kritiziranju ili nazdravicama. Predlažemo, a prijedlozi nam proizlaze iz sustavnog rada kojem je temelj program Udruge.

Seljaci i dalje prosvjeduju, iako ih niste vidjeli na cestama – rade to tamo gdje se donose odluke tako da ih se čuje i da srž njihovih zahtjeva bude shvaćena. Seljaci i selo trebaju pomoć. Otvorili smo do sada mnoga vrata jer smo kucali, ali nam preostaje otvoriti još neka po ministarstvima pa i u samoj Vladi RH. Neki od problema poljoprivrede mogu se riješiti u vrlo kratkom roku, a za neke treba dugoročni cilj i konsenzus politike. No, sada imamo svoj program – uz seljake su stali i profesionalci pa vjerujemo da zajedništvom Hrvatsku i njezino selo još uvijek možemo izvući iz gospodarske i društvene krize.

Autor: Miroslav kovač, tajnik Udruge Život

Foto: depositphotos.com