Devastacija svinjogojstva nije samo biološki, već i duboki politički i socioekonomski problem, u kojem je Ministarstvo poljoprivrede demonstriralo konfuziju, reaktivnost i sklonost prebacivanju odgovornosti, dok su na terenu žrtve bile male obiteljske farme, a veterinari pretvoreni u egzekutore nepopularnih mjera.
Moram se ispričati što pišem o Hrvatskoj, jer, eto, nisam tamo. Iz Irske je sve tako lijepo, zeleno i statistički stabilno. No, svakodnevno mazohističko praćenje domaćeg tiska i portala, osigurava mi dovoljnu razinu žuči da mogu ovo napisati. Ekonomiju pratim s užitkom kao krimić, a politiku kao triler s lošim krajem.
Moje kolegice i kolege veterinari, ti neopjevani junaci i heroji terena, preživljavaju na prvoj crti, dok drugi, profesori, pokušavaju objasniti studentima zašto teorija ne radi u praksi. Kolege na Hrvatskom veterinarskom institutu pokušavaju javnosti objasniti zašto je nekada potreban samo jedan pozitivan nalaz virusa, a nekada dva da bi se proglasila Afrička svinjska kuga i naredila eutanazija svinja u uzgoju. A kolege u farmaceutici? Oni prodaju lijekove pacijentima koji umiru od birokracije.
Zaključujem da smo u struci postali previše fini. Jedino što sam uspio pročitati i čuti o odgovoru naše struke na zbivanja oko ASK je bilo na ovogodišnjim Veterinarskim danima u Splitu. No opet smo govorili jedni drugima ono što ionako jako dobro znamo. Premalo se piše o tome kako se sustav samouništava. Pa, neka se javim ja, prognanik u gumenim čizmama, da probijem led. Ako ništa, možda potaknem pismenije (i manje cinične) da me poprave/isprave.
Hrvatski veterinari: Bolesti među životinjama šire se sve brže, a nas je sve manje
Kao veterinari, navikli smo na teške slučajeve. Na hitne intervencije, teška teljenja i neprospavane noći. No, ono na što nas fakultet nije pripremio jest borba s nevidljivim neprijateljem – sustavnim urušavanjem sektora kojeg bismo trebali liječiti, dok nam istovremeno statistički zavodi govore da nam nikad nije bilo bolje.
Ovaj osvrt nije politički pamflet; ovo je anamneza stanja. Cilj je secirati trenutnu situaciju u hrvatskom stočarstvu i gospodarstvu, s posebnom dozom cinizma koju zaslužujete nakon što provedete sate ispunjavajući VIS (Veterinarski informacijski sustav), umjesto da radite svoj pravi posao. Prijeđimo na ono što nas najviše boli. Stanje u stočarstvu nije alarmantno; ono je terminalno, samo što pacijenta još drže na aparatima, zvanim "poticaji", dok rodbina (uvozni lobiji) već dijeli imovinu.
“Hrvatski veterinarski institut potvrdio je u ponedjeljak, 26. lipnja 2023. godine, afričku svinjsku kugu u uzorcima krvi bolesnih svinja i u uzorcima organa uginulih svinja uzetih s dva objekta na području Posavskih Podgajaca u Vukovarsko-srijemskoj županiji.”
Tako je počelo.
Afrička svinjska kuga (ASK) bila je "savršena oluja". No, način na koji se upravljalo krizom bit će predmetom studija kako ne provoditi epizootiologiju. Nesnalaženje nadležnih institucija bilo je upravo frapantno. Mjere su bile drakonske, komunikacija s terenskim veterinarima u najboljem slučaju kaotična, a rezultat je devastacija svinjogojstva u Slavoniji. Broj krmača tako je u slobodnom padu, a već sada zadovoljavamo samo oko 50-60% potreba za svinjetinom, realno vjerojatno i manje ako maknemo statističke manipulacije (uvozni svinjski but + hrvatska bura = hrvatski proizvod).
Cinici poput mene bi rekli da je ASK došla kao naručena da se "očisti" teren od malih proizvođača koji "smetaju" i koji su "biosigurnosni rizik", kako bi se tržište prepustilo velikim integratorima i uvozu. Mi veterinari smo tu poslužili kao egzekutori nepopularnih mjera, navlačeći na sebe bijes seljaka, dok su se odluke donosile u klimatiziranim uredima u Zagrebu.
U razgovoru s kolegama, prognanicima poput mene, u UK i Irskoj, došli smo do zaključka kako je naša domovina na najboljem putu da postane prva zemlja na svijetu koja je uspješno eradicirala sve zarazne bolesti domaćih životinja. Jednostavno smo stoku pobili iz raznih razloga, a usput su nestali i svi uzročnici zaraznih bolesti tih vrsta. Na najboljem smo putu da postanemo SPF zemlja. Sterilni. Samo nas treba umotati u celofan i napisati: “Sterilizirano. Ne otvaraj.”
Ovdje, stoga, više o tome.
Afrička svinjska kuga (ASK) pogodila je Slavoniju kao "savršena oluja," ne samo zbog svoje virulencije i nepostojanja cjepiva, već prvenstveno zbog kaotičnog, drakonskog i često nelogičnog odgovora sustava. Kriza koja je započela 2023., a nastavila se s razornim posljedicama u 2025., bit će predmetom studija o lošem kriznom menadžmentu. Nevolje nisu počele s virusom, već s Ministarstvom poljoprivrede, koje je demonstriralo briljantan spoj konfuzije i reaktivnosti.
Devastacija svinjogojstva u Slavoniji nije samo biološki, već i duboki politički i socioekonomski problem, u kojem je Ministarstvo poljoprivrede, umjesto kohezivnog vodstva, demonstriralo konfuziju, reaktivnost i sklonost prebacivanju odgovornosti, dok su na terenu žrtve bile male obiteljske farme, a veterinari pretvoreni u egzekutore nepopularnih mjera.
Kada sam na dnevniku vidio veterinara koji sam izvlači svinjske lešine iz svinjca do ulice skoro mi je iz ruke ispala šalica s kavom. Jeste li ikada vidjeli liječnika koji po službenoj dužnosti sam izvlači stradale nakon prometne ili avionske nesreće. I ako niste, zašto mislite da niste?
Odgovor Ministarstva na pojavu ASK karakterizira kontinuirana konfuzija, što je rezultiralo nestabilnošću i nepovjerenjem među uzgajivačima. Umjesto jasne, dugoročne i proaktivne strategije suzbijanja, prevladala je taktika brze promjene zona ograničenja i izdavanja novih naredbi. Takvo ažuriranje zona, iako katkada nužno zbog širenja bolesti, u praksi je stvorilo pravni labirint za uzgajivače i terenske veterinare.
Konfuzija je bila najizraženija u prebacivanju krivnje. U trenucima najvećeg širenja bolesti, uključujući pojavu na velikim, integriranim farmama poput Belja (Sokolovac, s 10.000 svinja), potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede David Vlajčić javno je ustvrdio da se bolest širi zbog "ljudskog faktora, neodgovornosti i ilegalnih aktivnosti".
"Posebno napominjemo da su kao glavni razlozi širenja bolesti utvrđene manjkave biosigurnosne i higijenske mjere te vjerojatni kontakt s virusom prisutnim u okolišu u kojem je bolest potvrđena u divljih svinja...” poručio nam je ministar, a onda klimaks apsurda: ostavio je čak i mogućnost da se radi o “specijalnom ratu”!! (sic!)
Iako je ljudski faktor nesporno važan u prijenosu virusa, ovakvo jednostrano prebacivanje krivnje na uzgajivače (posebno male) služilo je kao maska za propuste u sustavu: slab nadzor, manjkavosti u farmama koje su godinama tolerirane, te izostanak pravodobne i ciljane edukacije. Kritičari su isticali da se državna administracija, umjesto suočavanja sa sistemskim slabostima, odlučila fokusirati na prekršitelje u malim uzgojima, stvarajući narativ "neodgovornih seljaka" nasuprot "odgovornom sustavu."
Krivi su bili i šetači koji su, valjda, glavinjali po šumama pa je ministar stoga “apelirao na sve one koji u šumu odlaze rekreativno da se smanji odlazak u potencijalno područja (!!) gdje divlje svinje možda (!!) nose zarazu, gdje zaraza kola. Izrazito lako se prenosi bolest na ptici (!!), na odjeći, na šapi životinje...”
Mislim da je ova izjava odličan dokaz posvemašnjeg nesnalaženja i nesposobnosti državne administracije jer ministar ne apelira, on naređuje jer mu tu snagu daje zakon. Ukoliko je nešto potrebno radi zaštite stanovništva i imovine, tada se to naređuje. Donosi se Naredba, Pravilnik ili čak i Zakon. Sjetimo se samo Covida. Dalje, ministar “apelira” da se ne odlazi u “potencijalna područja”. Pa kad apelira, bilo bi pošteno da nam je priopćio koja su to točno područja pa da tamo ne glavinjamo. Nadalje kaže da divlje svinje “možda” nose zarazu. Ako divlje svinju nisu nosioci virusa (“možda” jesu, a “možda” i nisu), zašto je onda naređen odstrijel svih na tome području.
Konačno, iako najmanje bitno, ali pokazuje nesnalaženje najvišeg državnog dužnosnika u cijeloj ovoj situaciji, ministar nas obavještava kako se virus lako prenosi na “ptici”. Valjda apelira na seljake da prestanu šetati papige, golubove i kokoške po bespućima slavonskih šuma.
Dalje, 24. rujna 2025. ministar nas nadalje obavještava kako je “od ukupnog broja zaraženih gospodarstava u Jagodnjaku, gotovo ih je pola zatečeno s jednim ilegalnim aktivnostima, nesukladnosti biosigurnosti...”
Bez namjere da branim seljake koji uzgajaju svinje mimo pravilnika i mimo mjera, postavljam pitanje ministru: A što je s ovih više od pola gospodarstava na kojima nisu zatečene nepravilnosti? Kako je tamo došlo do proboja ASK ako su propisane mjere dovoljne i učinkovite kako ministar tvrdi. Očito je da baš i nisu. Pa je onda ministar srdžbom pravednika opleo i po Ranku Ostojiću, i po svastici na Poljudu, i Miloradu Pupovcu, i načelnici jedne od slavonskih općina (iz redova SDSS-a)
Naravno da nama, budalama, nije jasno kakve to veze ima s Afričkom svinjskom kugom, ali baš zato mi hranimo ili liječimo svinje, a on je ministar i potpredsjednik Vlade. Nadalje, a tko je kriv za takav nered u stočarstvu? Tko je kriv za sve te silne nesukladnosti? Baba Jaga? Pa nije valjda da je pola slavonskih seljaka kriminalaca i lopina? Naravno da je kriv sustav koji nije djelovao edukativno, preventivno i poticajno. Govorim to iz vlastitog iskustva jer to vidim svakodnevno u državi u kojoj trenutno živim i radim. Vidim kako je moguća krasna suradnja.
Smirivanju nastale konfuzije nisu doprinosili niti javni nastupi drugih predstavnika države. Tako nam je Glavni državni inspektor Andrija Mikulić (update: kako sudbina katkad zna biti cinična, doslovce dok sam ovo pisao na mobitelu mi sa pojavila obavijest kako je (sada već bivši) Glavni državni inspektor uhapšen zbog sumnje financijskog kriminala) dao do znanja da su se u otkrivanje načina širenja virusa na farmu Sokolovac “uključile i druge državne institucije”.
Na pitanje novinarke, koje su to institucije, znakovito i tajnovito je slegnuo ramenima i ozbiljna lica odgovorio “institucije ove Države koje su za to odgovorne”. Pa si ti misli. Blago nama koji ga imamo. Koliko ga god plaćaju, premalo je (očito je i on tako mislio). Na sastanku sa stočarima u Požegi, Glavni je inspektor nadalje “apelirao na sve ljude koji drže svinje da imaju taj razum i u svom radu drže se biosigurnosti i legaliteta” pa je svojim primjerom u naredna dva mjeseca pokazao kako se to točno treba držati zakona.
S druge je strane državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede Ivan Matijević 23.07.2025. izjavio: “Ovo što ste komentirali znači da imamo pojavu kod dva slučaja kod divljih svinja Afričke svinjske kuge u Osječko baranjskoj županiji ne možemo reći da se širi Afrička svinjska kuga upravo iz razloga što imamo u posljednjim podacima koje stalno komuniciramo sa javnosti na 11 objekata potvrđenu ASK u Vukovarsko srijemskoj i Osječko baranjskoj županiji.”
Budući da ni novinarki nije bilo jasno što je čovjek upravo izgovorio, ona mu postavlja novo pitanje: “Znači da možemo reći da nema novih slučajeva ASK kod svinja?”. Na što tajnik odgovara jasno, jezgrovito i smisleno kao i do sada: “Ne možemo reći da imamo novih potvrđenih slučajeva ASK u ove dvije županije”. Dakle, samo dva mjeseca prije havarije na jednoj od najvećih farmi svinja u državi, tajnik u Ministarstvu poljoprivrede izjavljuje kako nema širenja ASK. Pametnom dosta.
Ministar poljoprivrede i potpredsjednik Vlade, nadalje je, u ljeto 2025, ni manje ni više nego, “proglasio rat Afričkoj svinjskoj kugi...” te nam objasnio kako “će ova borba biti potpuno drugačija od one iz 2023. Jedan potpuno promijenjeni mind-set svih nas... ništa više neće biti kao prije”. Napokon. Bilo je i vrijeme. Trebalo je proći samo dvije godine da hrvatski političar shvati kako nešto treba raditi. Mojoj koker španijelki trebalo je dva tjedna da nauči sjesti. Pa ti sada vidi.
Dok su se u Ministarstvu odluke donosile u "klimatiziranim uredima" – kako to cinično opisuju neki stručnjaci – stručne kritike izlazile su u medijima, upozoravajući da ad hoc mjere, bez temeljne analize socio-ekonomskog konteksta Slavonije, ne mogu biti uspješne.
Tako je prošlo 6 mjeseci od izbijanja ASK u Srbiji i BiH, a da je reakcija sa hrvatske strane skoro izostala, dok su se političke stranke međusobno optuživale, prebacivale odgovornost skupljajući lažne političke bodove.
Nakon samo nešto više od dvije godine nakon prve pojave ASK i nakon samo nešto više od 50.000 pobijenih svinja ministar poljoprivrede i potpredsjednik Vlade odlučio je 20.09.2025. “s današnjim danom osobno preuzimam vođenje Nacionalnog kriznog stožera za kontrolu i suzbijanje ASK. Poruka je dakle jasna: sustav je decentraliziran, ali mora postojati jasna linija političke i zapovjedne odgovornosti. Sustav zahtjeva dakle uključivanje najviše državne vlasti, ljudi koji predstavljaju instituciju...”
Što iz ove dvije rečenice možemo zaključiti? Prvi je zaključak da ministar doista vjeruje kako je on autoritet za ASK, valjda je u međuvremenu postao virusolog. Drugi je zaključak da do sada nije bio uključen jer se sada odlučuje uključiti. Sada. Nakon dvije godine i 50.000 mrtvih svinja. I nebrojeno mnogo ekonomski uništenih gospodarstava.
A mi veterinari? Mi smo šutjeli citirajući Andrića: “Dođu tako ponekad vremena kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati”.
Temeljni problem u suzbijanju ASK-a ležao je u primjeni drakonskih mjera bez odgovarajuće prilagodbe lokalnim uvjetima i bez transparentne, konzistentne komunikacije. Jedna od najkontraverznijih mjera bila je masovno usmrćivanje svinja na objektima, često i onima gdje bolest nije bila direktno potvrđena, zbog epidemiološkog rizika i nepoštivanja biosigurnosnih propisa.
Podaci pokazuju da je do jeseni 2025. eutanizirano preko 53.000 svinja, što je oko 5% ukupnog stočnog fonda Hrvatske. U malim općinama poput Jagodnjaka, eutanazija je provedena na 144 gospodarstva, uklanjajući gotovo 2.000 svinja u samo nekoliko dana, dok je odšteta isplaćena za samo njih 209. Za brojne OPG-ove, to je značilo brisanje godina rada i truda. Mogu samo zamisliti taj jad, ogorčenje i sram ljudi koji su to proživljavali.
“Zadnje četiri godine imali smo jako niske cijene svinja gdje nismo mogli opstati, plaćati režije, a ne da još i ulažemo u objekte. To je problem, ali tu nisu krivi samo proizvođači. Prije 14 mjeseci smo na akciji imali očišćenog odojka po 12 kuna, a mi smo ga proizvodili za 15,5-16 kuna. Kako smo mi tu mogli ulagati u biosigurnosne mjere? Bilo nam je samo bitno da preživimo, zaključio je Golubović”.
Iz ove je izjave poniženog seljaka vidljiva nemoć i bezizlazna situacija do koje je doveden. Očito nije postojao sustavan plan unapređenja i razvoja malih gospodarstava i njihove prilagodbe novim uvjetima. Isto tako, mišljenja sam kako je Država ovdje nastupila potpuno pogrešno jer je trebala pregristi, odriješiti kesu i ponuditi velikodušnu odštetu baš svim svinjogojcima kojima iz bilo kojeg razloga po naređenju inspektora budu usmrćene svinje. Odšteta je trebala premašivati tržišnu cijenu za barem 20% kako nitko ne bi postavljao pitanja i pravio probleme već se držao naredbi.
Ovako je kod seljaka stvoren strah, otpor, a potom ogorčenje i bijes. Ovo je bila izvanredna i naročito opasna situacija koja je trebala biti sanirana na najbrži i najefikasniji način koji će sačuvati ostatak stočarstva i egzistenciju ljudi tih krajeva.
Nelogičnost mjera postala je očita u tretmanu malih uzgajivača naspram velikih. Dok je Državni inspektorat u malim uzgojima rigorozno tražio "nesukladnosti u odnosu na propisane mjere" (najčešće infrastrukturne nedostatke ili neprijavljivanje brojnog stanja), isti ti biosigurnosni standardi, ili njihovo nepoštivanje, doveli su do izbijanja bolesti na velikim farmama s više tisuća svinja. U javnosti se stvorio dojam da se velika žarišta, unatoč katastrofalnim posljedicama, tretiraju kao iznimke, dok se sitna gospodarstva tretiraju kao sistemski "biosigurnosni rizik" kojeg treba eliminirati.
Nakon što je virus dokazan na farmi svinja Sokolovac, naređeno je “drugo testiranje koje se provodi iz razloga što svinje, prema našim informacijama, nemaju znakove bolesti, ali je redovna kontrola utvrdila prisutnost virusa, pa se sada čeka što će pokazati kontrolna analiza”. Dakle, u velikom je uzgoju potrebno provesti drugo testiranje jer svinje nemaju simptome bolesti, a u malim uzgojima eutanaziraju se svinje iako u uzgoju bolest uopće nije potvrđena. Žarko bih želio čuti objašnjenje ove besmislice.
U ovom teškom procesu, terenski veterinari su se našli u nezavidnoj poziciji. Primorana da provodi nepopularne i često nerazumne mjere, struka je poslužila kao "egzekutor" odluka donesenih na višoj razini. Kaotična komunikacija dodatno je otežala njihov rad, navlačeći na sebe "bijes seljaka", čime su narušeni dugogodišnji odnosi povjerenja između veterinara i stočara, ključni za uspješnu epizootiologiju. Ne samo da je uništen stočni fond, već je narušena i društvena kohezija u ruralnim sredinama.
Dugoročne posljedice ASK krize daleko nadilaze broj eutaniziranih svinja. One se odražavaju na pad nacionalne samoopskrbe i strukturnu promjenu u svinjogojstvu.
Drastičan pad broja krmača i desetkovanje malih uzgoja doveli su u pitanje službene brojke o samoopskrbi svinjetinom koja se sada kreće oko 50-60%. Cinici, a i analitičari s terena, tvrde da je ta brojka realno niža kada "maknemo statističke manipulacije pršuta” čime se aludira na kozmetičko poboljšavanje statistike. Gubitak malih proizvođača znači automatsko povećanje uvozne ovisnosti.
S gledišta ruralne ekonomije, eliminacija malih uzgoja ne znači samo gubitak prihoda, već i gubitak tradicije i autohtonih pasmina koje su često držane upravo u malim dvorištima. Potpora Vlade, iako najavljena kroz mjere i kreditne linije, često dolazi prekasno ili neadekvatno ublažava psihološke i ekonomske traume uzrokovane prisilnom eutanazijom.
Ovdje dolazi do izražaja cinična interpretacija prema kojoj je ASK "došla kao naručena" da se "očisti" teren od malih proizvođača koji su dugo percipirani kao "smetnja" i "biosigurnosni rizik". Sustav je godinama zanemarivao infrastrukturno i financijsko jačanje malih OPG-ova, a kriza je poslužila kao akcelerator njihove eliminacije. Rezultat je jasan: tržište se prepušta velikim integratorima i uvozu, što je u suprotnosti s deklariranom politikom Vlade o očuvanju tradicije i podrške ruralnom razvoju.
Kriza s Afričkom svinjskom kugom u Slavoniji nije bila samo epizootiološki izazov, već lakmus papir za spremnost i kompetentnost hrvatskog administrativnog sustava. Neuspjeh u suzbijanju očitovao se kroz konfuziju, reaktivnost Ministarstva poljoprivrede, prebacivanje odgovornosti na "ljudski faktor" te primjenu drakonskih mjera koje su nerazmjerno pogodile male proizvođače.
Cijenu ovog neuspjeha platili su slavonski poljoprivrednici i terenski veterinari, koji su se našli na prvoj crti vatre, dok su se sistemske pogreške, koje su omogućile širenje virusa, prikrivale. Dugoročno, ovaj incident stvara trajno nepovjerenje prema institucijama i mijenja strukturu domaćeg svinjogojstva u korist uvoza i velikih, industrijskih farmi. Buduće epizootiološke krize zahtijevaju radikalno drugačiji pristup: transparentnu komunikaciju, strategije prilagođene realnom stanju na terenu i stručno, a ne politički, vođeno krizno upravljanje. Bez toga, hrvatska poljoprivreda ostat će ranjiva na sljedeću "savršenu oluju."
Za sljedeću "savršenu oluju," potrebna je radikalno drugačija strategija: transparentnost, strategije pisane na terenu, a ne u klimatiziranim uredima, i krizno upravljanje koje vodi struka, a ne politika. Bez toga, hrvatska poljoprivreda će biti ranjiva. Glavnu riječ moraju imati Veterinarski fakultet i Hrvatski veterinarski institut sa svojim dokazanim stručnjacima, a Ministarstvo mora biti donositelj Pravilnika i Naredbi temeljenih na struci i znanosti te koordinator i nadziratelj provođenja mjera.
Kad sljedeći put uđete u štalu i vidite prazne vezove gdje su nekad bile krave i koce u kojima su bile svinje, sjetite se da to nije samo neuspjeh jednog seljaka. To je spomenik hrvatskoj poljoprivrednoj politici zadnjih 30 godina. A mi veterinari? Mi ćemo i dalje, kao svirači na Titaniku, raditi svoj posao najbolje što znamo, dok god ima nekoga tko nas treba.
Ili dok ne uvezemo robote koji će raditi carski rez ili teliti. Srećom, s obzirom na to kako nam ide digitalizacija, a naročito ako posao dodijele Rimcu, sigurni smo još barem neko desetljeće.
Tagovi
