Raste u divljem stanju, ali spada u kulture koje su poljoprivrednici veoma davno pripitomili.
Dok danas potpuno bezazleno boravi u raznim slatkišima - mak je nekad bio moćno opojno sredstvo, na nivou jačih droga. Poznat u drevnim kulturama kao lijek, hrana i po potrebi otrov.
Ima li šta poznatije od maka u ovdašnjim poljoprivrednim domaćinstvima? Rezanci s makom, koji su ušli i u pjesme, tašci s makom, štrudla s makom, savijača, gibanica, poznata su i druga jela, nekad redovna pa i obavezna na stolu, naročito u seoskim kućama i u hladnijem dijelu godine. U svim ovim slučajevima koristi se sjeme makove čahure, osušeno, samljeveno, prokuhano u mlijeku i obilno zašećereno i često obogaćeno suhim grožđem i orasima, naročito u svečanim prilikama. Na isti način makovo sjeme koristili su još Kinezi hiljadama godina, samo što su njihovi rezanci i tašci bili od pirinčanog brašna.
Međutim, drevni narodi, od Indije do stare Grčke, nisu gajili ovu kulturu zbog štrudli i rezanaca. Biljka sa lijepim cvijetom, od bijelog do tamnocrvenog i plavog koji raste na Tibetu nije imala prehrambenu pa čak ni ukrasnu nego isključivo ljekovitu vrijednost i značaj. Raste u divljem stanju, ali spada u kulture koje su poljoprivrednici veoma davno pripitomili. Od njene zelene čahure davnašnji poljoprivrednici dobijali su opijum, materiju zbog koje su i ratovi vođeni.
Opijum je korišćen kao lijek, naročito za ublažavanje bolova, i to veoma skup lijek, za bogate. Služio je takođe kao moćna droga koja postiže ogromne cijene na tržištima. Upravo je ova biljka oslobađala nasljednike od bogatog rođaka koji nikako da se pridruži precima u porodičnoj grobnici. Ovakve krimi priče zabilježili su još rimski pravnici, prije više od 2.000 godina. Njegov cvijet "vječitog sna", koristi se kao simbol sjećanja na vojnike poginule u ratovima, od antičke Grčke i Rima pa do francuskih i flamanskih polja crvenih makova u Prvom svjetskom ratu.
Na domaćem terenu dr Jovan Tucakov u svojoj kapitalnoj knjizi "Liječenje biljem" citira narodnu pjesmu u kojoj djevojka nosi "jednu kitu maka bijeloga" momku koji ju je napustio. Narod je dakle znao da je ovo bilje, naročito bijelo, otrovno. Pominju se u epskim pjesmama mlade krčmarice koje su razbojnicima ili neprijateljima u vino dodavale "trave afijuna", odnosno maka, da bi zaspali.
U narodnoj medicini odavno je korišćen za umirenje i protiv nesanice, samo ne uvijek sa uspjehom. U selima se dugo zadržavao strašan običaj da se maloj deci koja mnogo plaču daje čaj od makovih čahura. Dovoljno jak makov čaj bio je u pozadini mnogih neistraženih smrti u Banatu, što Tucakov izrikom navodi. To ne sprječava današnje seosko stanovništvo da od "makovice", suhe stabljike, pravi čaj koji pije uz rakiju, tokom duge jeseni i zime.
Do sada je vjerovatno jasno: od maka se bez opasnosti koristi samo sjeme koje ide u kolače, a i ono zna da izazove sanjivost, srećom bez posljedica. Sadrži mnogo hranljivih materija i preporučuje se čak i u strogim pravilima zdrave ishrane.
U vjerovanjima, ko sanja strašne snove, treba samo da ode na groblje i na grob osobe koju ne poznaje prospe šaku zrnog zrnevlja ove biljke. Onda zle sile koje šalju snove neće moći da mu naškode, jer moraju prvo da - prebroje makova zrna. U nekim selima se vjeruje da malo istog treba dodati u hranu stoci i živini, da se množi, "kao zrno makovo", a udate žene rješavale su se suparnica tako što bi im poklonile njegov cvijet, u nadi da će muževljevu ljubavnicu da zadesi teška glavobolja.
Tagovi
Autorica