Luka Modrić: “Volio bih je kupiti. Zbog djeda i zbog sebe”

“Danas je u vlasništvu države. Sasvim je u ruševinama, puna korova. Razmišljaju da tamo naprave muzej. Ali ne bih volio da drugi odlučuju. Volio bih je kupiti. Zbog djeda i zbog sebe. Ta ruševina je dio mog života”, podjelio je s javnosti svoju novogodišnju želju Luka Modrić u recentnom intervjuu za talijanski list Corriere Della Sera.

Kadrovi ostataka kuće na velebitskoj ‘Majstorskoj cesti’ koja povezuje Liku i Dalmaciju nerijetko oslikavaju priču o odrastanju kapetana naše uspješne nogomente reprezntacije, a istovremeno postaju simbolom ne tako uspješnog upravljanja.

Djedovina u ruševinama

Uz priču o nacionalnom ponosu, najtrofejnijem veznjaku, u svijet šaljemo i slike zapuštenih ruralnih prostora.

A istovremeno se opisujemo kao turistička zemlja, koja u 35 godina nije rješila pitanje ove danas najpoznatije ruševine, zapaljene ‘91, ali i tisuća sličnih na brojnim drugim lokacijama.

U Lijepoj našoj imamo 73.994 napuštenih stambenih građevina, kazuju podatci DZS-a iz 2011. godine, a koliko je točno njih u ruševnom stanju nije obznanjeno, jer takvih podataka nemamo.

View this post on Instagram

A post shared by Luka Modric (@lukamodric10)

Potrošili smo značajna sredstva na organizaciju zemljišnih knjiga, ali danas ne znamo stvarne razmjere ovog problema, uzrokovanog ratom, stradanjima, migracijama - depopulacijom. Ali dovoljno je sići s autoceste u Sisačko-moslavačkoj, Ličko-senjskoj ili Karlovačkoj županiji da bi dobili dojam o veličini ovog izazova koji je prisutan i u drugim dijelovima Hrvatske.

Razvijena društva imaju prilično jednostavan dogovor oko ovakvih pitanja. Za posjedovanje određene nekretnine u prostoru treba i suglasnost zajednice, čitaj dozvola. Ako smo izdali dozvolu za stambeni objekt, onda vlasnik istu mora i održavati u stanju pogodnom za namjenu - stanovanje.

Ovaj međuresoran problem traži sustavan pristup - graditelja, planera ruralnog razvoja, pravnika i demografa

U ovoj se kući 35 godina nije moglo stanovati. Do kada ovakvo stanje trebamo tolerirati? Još deset, dvadeset ili stotinu godina? Gdje je granica?

Što bi se dogodilo da je nekom turistu, obožavatelju našeg kapetana pao kameni blok ili crijep na glavu, u želji da napravi selfie kraj čuvene kuće? Tužio bi vlasnika, o uvom slučaju Republiku Hrvatsku i potraživao odštetu na naš račun. Vjerujem i dobio istu.

Ovakve nekretnine, opasne po život i imovinu drugih moraju biti ili obnovljene, vraćene u funkciju ili uklonjene iz prostora.

Ovo stanje nikom ne donosi dobro. Ni vlasniku, ni zajednici.

Ruševine stoga valja popisati i donijeti odluke za bolju budućnost. Potaknuti javnu raspravu i početi nuditi rješenja. Da danas krenemo u rješavanje ovog složenog izazova, za 20 godina možda vidimo i prve rezultate.

Za bolju budućnost spremni?!