Koji su bili seoski običaji kada se nešto zidalo?

Zidarstvo spada u najstarija i najcjenjenija zanimanja. Graditelj koji zna kako nastaje hram, palača, akvadukt ili kameni zidovi bio je prvi suradnik vladara i njegova desna ruka od pojave prvih država.

U drevnom Egiptu zidari su bili odlično plaćeni uz obavezu da tajnama zanata pouče sina ili zeta. U Mezopotamiji, Kini, u državama južne Amerike, svuda je zidar, posebno majstor zidar, uz kraljevo koljeno. Stari svijet ostavio je nevjerojatna dijela građevinske vještine, a novija vremena nastavila su ovu praksu.

U antičkoj Grčkoj i Rimu zidari imaju svoja tajna udruženja, a sav posao blisko je povezan s obredima, uglavnom rezerviranim samo za "posvećene", to jest nije ih mogao vidjeti niti u njima sudjelovati nitko tko i sam nije od tog zanata. Od tada pa do suvremenog doba, tko zna zidati, neće biti bez posla.

Visoko cijenjeni u selu

Jasno je da su poljoprivrednici visoko cijenili zidare. Ne u smislu da su u selu gradili impozantno veliki hram ili neko drugo arhitektonsko čudo, ali, uvijek je postojala potreba da se sazida kuća, štala ili gospodarske prostorije, cesta ili brana. Znali su i poneki poljoprivrednici jednostavnije poslove, primjerice popraviti krov, sagraditi svinjac ili oblijepiti blatom ili malterom kuću ili šupu i te poslove su radili u svom kućanstvu ili za rodbinu i poznanike, kad bi se ukazala potreba. A kako su "znali znanje", bili su visoko cijenjeni u svojoj sredini.

Kad je prvi školovani zidar stigao u selo, pa na licu mjesta procijenio teren, izračunao i rekao poljoprivrednicima koliko tu treba cigala, drvne građe, maltera i vremena, i još sračunao koliko će to koštati – nije poznato. Ipak, nema sumnje da je izazvao pravo strahopoštovanje kod mještana.

Moguće je da su se majstori ispočetka smijali običajima u selima prilikom gradnje kuće – kako seljaci prskaju temelje krvlju, "da bi se građevina održala", a majke i babe miču djecu od mjesta gdje se zida, da netko ne bi "uzidao sjenu" djeteta u temelje.

Voda za radnike - sreća u braku

Narodne pjesme svih naroda u regiji prepune su primjera da je nečija sjena ili čak živa osoba uzidana u temelje, što svjedoči da je sav posao nekad bio povezan sa žrtvovanjem.

Vremenom su se običaji mijenjali, pa je od nekadašnjeg žrtvovanja životinje na mjestu gdje se gradi nova kuća ostalo da poljoprivrednik hrani i časti zidare za sve vrijeme dok rade kod njega. Tri obroka dnevno tijekom cijelog posla, za majstora i pomoćnike bilo je obavezno za domaćina, domaćicu i cijelo kućanstvo.

Odrasle djevojke iz sela posebno bi donosile vodu za radnike, vjerujući da će im to donijeti sreću u braku, a djeca i svi koji nisu imali previše posla dolazili su gledati kako gradnja napreduje. Kad se sagradi kut kuće prema istoku, poljoprivrednici su opet klali životinju, pijetla, prase, negdje čak i ovna, da se zidari i svi koji pomažu počaste.

Tko ne časti majstora...

Kad se postavi glavna greda, opet se pravila gozba, a na kraj grede zakačila bi se nova košulja za majstora zidara. Prilikom završetka cijelog posla, opet je slijedilo slavlje s bogatim obrokom i veseljem do zore.

Prema vjerovanju, tko ne bi častio zidare i isplatio im sve kako je dogovoreno, imao bi stalno neke kvarove u novoj kući, a najmanje što bi ga zadesilo bilo bi da se dim s ognjišta ili iz peći "vraća" u životni prostor, čineći ga tako vrlo neugodnim za stanovanje.

Što god da se dogodilo s građevinom, seljani bi ogovarali domaćina da nije častio i hranio zidare "kao što je red". Useljenje u novu kuću bilo je također povod da se cijelo selo okupi i počasti, ali i da svi gosti donesu poklone domaćinima, od pečene prasetine do dijelova namještaja.