Izvozili bismo na tuđa tržišta, a zabranili uvoz na naše? Ne može i ovce i novce

Nedavno je svojim postom na društvenoj mreži jedan hrvatski voćar skrenuo pažnju na potrebu zaštite domaće proizvodnje. Pojasnio je kako se zatvaranjem granica između EU i Rusije, kompletna poljska proizvodnja jabuka preusmjerila južno. Dakle, najednom imamo previše jabuke, napisao je on. No, kako sada dalje? Ne možemo i ovce i novce. I biti u Europskoj uniji, a ne biti na njihovom zajedničkom tržištu.

I mi se volimo pohvaliti kako nešto izvozimo na tržište EU. No, ako je nama dozvoljeno izvoziti, teško možemo zabraniti da se nešto na naše tržište uvozi iz ostalih zemalja EU. Dakle, dvosjekli mač. I što sada? Kako zabraniti da poljska jabuka dođe na naše stolove za 3,99 kuna?

Jasnije označavati domaći proizvod

Zabraniti Poljskoj da stimulira svoje proizvođače jabuka i pomaže im tako da oni mogu po toj cijeni i izvoziti jabuke? Pa i mi stalno tražimo da se naša proizvodnja izvozi. I sretni bi bili da možemo naše jabuke, maline, šljive, ili pak svinje, krave, mlijeko, pršute, kulene izvoziti. Obišao sam nešto naših trgovina nakon toga. Ima jabuka, i to dosta. Cijene su i po pet kuna i po 15. Ima doista raznih vrsta. Ima i domaćih i izvoza. I što je ono što mi možemo učiniti? Propisati jasnije označavanje domaće proizvodnje. Treba zakonom, pravilnikom, kodeksom, ili bilo čim označiti što je domaće. Ovako sitno da piše da je jabuka od hrvatskog proizvođača je nedovoljno. Ni u trgovačkim lancima ne pokušavaju to iskoristiti za bolju prodaju. Marketing je uvijek bio moćna stvarčica u rukama trgovaca.

Sada istaknu cijene, drugo ništa. Ima mnogo proizvoda domaće proizvodnje i to tako da uopće ne treba posumnjati da je domaće. Doista, zabranu ne možemo provesti. Ako se negdje i pojave jabuke po 3,99 i to treba ostaviti ljudima da kupe, ali da znaju da kupuju jabuke iz Poljske. I uvijek će biti kupaca i rinfuzne takve robe pa i pakiranja jabuka koje je veće i skuplje, kao i veće pakiranje mlijeka koje je sada tekuće, ali je uvezeno kao prah i pomiješan s hrvatskom vodom. Međutim, naša promocija zakazuje. Proizvođači su mnogo učinili na promociji. Idu po sajmovima, hrvatskim doručcima, manifestacijama, izložbama. Dijele svoju robu šakom i kapom, organiziraju degustacije, ali slabe vajde od toga. Oni, proizvođači to više ne mogu. Bar ne mogu više napraviti nego što su napravili.

Tu edukaciju kupaca mora sustavno i stalno provoditi država, njezine institucije, brojne agencije, uredi, komore. I to je mukotrpan posao. Školovati kupca moramo jednako kako onoga u vrtiću, tako i ljude u poznim godinama. Sjećamo li se manifestacija Izvorno Hrvatsko koju je provodila Hrvatska gospodarska komora? Lijepo zamišljeno, ali kao i svaki naš potez, kratkog daha. I tada su najviše na svojim leđima iznijeli upravo proizvođači. Rezali su, točili….. Hrvatski doručak s ministrom poljoprivrede. Dobar doručak, ali opet su tu svoju robu donijeli proizvođači i opet rezali, točili, nudili i promovirali. I to je stalo. Nije dovoljno. To je sve stihija. Netko treba početi lupati o stol, mijenjati neki pravilnik koji se smije mijenjati u odnosu na prohtjeve EU.

Edukacija i neprestano reklamiranje 

Vjerujem da nam nitko neće zabraniti da hvalimo proizvode hrvatskih proizvođača, da ih označavamo, reklamiramo. Ako se može platiti spot s temom da trebaju hrvatski građani u penziju ići sa 67 godina starosti, zašto ne bi bilo opravdano reklamirati hrvatsku robu? Zašto primjerice ne bi udruga proizvođača kulena, jabuka, krušaka, pršuta, ili pak proizvođača jastuka, dobila svaki mjesec neki vaučer pa da se reklamira taj proizvod.

Ili zašto ne bi neki poticaj dobile trgovačke kuće pa da ističu robu hrvatskih proizvođača. Nešto malo to rade oni, ali čisto onako, sitno, iz svog nekog marketinga. Planski, državno planski i programirano moramo odgojiti sve hrvatske potrošače u zemlji da kupuju ono što se proizvodi u Hrvatskoj bez obzira što je nekada nešto i jeftinije dvije kune od našega.