Ivo Čagalj i taj maleni vatrogasac u lijevom donjem uglu slike

Novinski fotoreporteri posljednji su poslenici i marnici ozbiljnoga novinarstva u Hrvatskoj. Fotografiraju, kao što su uvijek to radili, a naš svijet na njihovim slikama izgleda upravo onako kakav taj svijet i jest. Samo još oni, novinski fotografi, ostvaruju možda i najvažniju funkciju novinarstva, općenito: kada smo u vlastitim životima beznadno izgubljeni, kada zahirimo i zastranimo sa svojim osjećajima i afektima, pa nam je zemlja ravna ploča, cjepivo otrov, a Židovi su nam izdali Krista, dovoljno je da otvorimo novine, ili one u Hrvatskoj sve malobrojnije, istinski informativne portale, pogledamo njihove fotografije, i vratimo se u stanje relativne ljudske normalnosti i civilizacijske ravnoteže.

Samo su još novinski fotoreporteri u Hrvatskoj čuvari stečevina prosvjetiteljstva i ljudskog razuma, slobode riječi i mišljenja, osnovnih ljudskih prava i jednakosti. Ni digitalna revolucija, ni totalna i pogubna demokratizacija njihova posla, ili, bolje rečeno, činjenica da je njihova osnovna alatka dospjela baš u svačije ruke, i da već svaki idiot naokolo klika, snima i fotografira, a da nikad više i ne pogleda što je to snimio, nije narušila njihov integritet, premda im je možda smanjila prihode.

Štoviše, slika fotografa se od slike diletanta danas razlikuje izrazitije nego što je to bio slučaj u svih (skoro već) dvjesto godina povijesti zaustavljenih slika i u svih sto godina povijesti lako prenosivih fotografskih kamera.

Najbolja hrvatska fotografija

Što je to onda što razlikuje fotografe, koji su se uspjeli oduprijeti idiotizaciji i pretvaranju novinarstva u privatnu brbljariju i u propagandu, od novinskih pisaca i urednika njihovih tekstova, koji su pali kao njezine žrtve? Širenjem interneta i društvenih mreža svi su dobili pravo da budu pisci i stekli iluziju da su njihovi fejsbuci javna glasila, jednako kao što su digitalizacijom svi dobili pravo da budu fotografi i stekli iluziju da nešto vide kroz objektiv, ali fotografi nisu tome podlegli, nego i dalje rade onaj isti svoj posao, dok su se novinari (masovno) pretvorili u sluge fejsbuka i promotere svakojake niskosti, koji svoj posao rade tako da on danas izgleda gore od najgorih jakuševačkih fejsbučišta. Kako to?

Tako što politika, Andrej Plenković i Nina Obuljen Koržinek, ne vrše pritisak na fotografe i ne rade na sustavnom pustošenju i uništavanju njihove slike svijeta. Kao što to dvoje ljudi, skupa s najširim krugom svojih voljnih i nevoljnih suradnika, rade na uništavanju profesionalne novinske i novinarske riječi. Ali to je manje važno! Važnije je da se fotografijom, za razliku od pisanja, u novinarstvu bave – profesionalci. Već je samim tim fotografe teže zavesti i pretvoriti u sluge režima i u propagandiste, nego novinare i novinske pisce. Osim toga, premda nepismeni i nečitajući u Hrvatskoj – među koje, naravno, spadaju upravo oni koji sustavno rade na uništavanju hrvatske novinske i novinarske riječi – često rabe iskrivljenu uzrečicu prema kojoj slika govori više od tisuću riječi, nepismeni i nečitajući se, ipak, i prije svega plaše riječi.

Ivo Čagalj dalmatinski je fotograf. Najprije sam ga zapazio po prezimenu – dakle po riječi! – jer čagalj je ustvari šakal. Divlji pas, odmetnuti vuk, strvinar i istraživač mrtvih svjetova koji ga okružuju. Neobično korisna ličnost u našoj prirodnoj okolini, a u svijetu basni naprosto je izmišljena za fotografa. Čagalj je po svom poslu i poslanju prirodni fotoreporter, tako da bi čovjek mogao pomisliti da je rečeni Ivo uzeo sebi čaglja za pseudonim, i da mu to nije pravo prezime.

Jer on doista tako fotografira. Poput starih, onovremenih fotoreportera iz unutrašnjosti, koji bi slikali sve i svašta, pa onda to slali u redakciju i u centralu, tako i Čagalj snima sve, od Hajduka do prometnih nesreća. Nije opsjednut tehničkim perfekcionizmom, ne žudi za savršenim kadrom, ne izabire samo najbolje slike, one koje će ga proslaviti. Ono što fotoreportera razlikuje od umjetničkog fotografa – premda su fotoreporteri često i umjetnički fotografi – jest to da je na fotoreporterskoj slici najvažnije uvijek znati u što je snimatelj gledao, zašto je podigao kameru, što je to okinuo. Njegova fotografija može biti tehnički nekorektna, loše kadrirana, poluprazna ili prenatrpana, čak može biti i mutnjikava, ali ako se na njoj jasno vidi u što je čovjek gledao, i ako onome tko fotografiju gleda nešto znači ono u što je fotograf gledao, ako je prizor jedinstven, neviđen, razotkrivajući, ili ako je rječit, pa govori nešto što biva pričom većom od slike, tada je fotoreporter savršeno obavio svoj posao.

Ovih dana gledamo Čagljeve slike Hajdukova vratara Ivana Lučića, tragičara još jedne uzaludne godine najvećega hrvatskog nogometnog i sportskog društva. Prije godinu ili dvije, čini mi se, gledao sam njegove slike iz neke srednjodalmatinske lučice ili marine, u kojoj je na nekoj barci izbio požar, i sad su more i kaići prekriveni vatrogasnom pjenom. Upamtio sam da je to slikao Ivo Čagalj, baš vrhunski šakalovski prizori našega svijeta.

U godišnjem svođenju računa Hrvatskog novinarskog društva, Ivo Čagalj nagrađen je za fotografiju koju je snimio za gašenja požara u Žrnovnici. Inače, iz nekog razloga o kojemu ne znamo ništa – a koji bi svakako morao biti sumnjiv kada ne bismo mislili (a mislimo!) da su nam sumnjivi i policija, i državna odvjetništva – svako malo gori u Žrnovnici. U 2024. bilo je najmanje tri velika požara. Prvi, u ožujku 2024, nastao je, navodno, za spaljivanje korova na privatnoj parceli.

Čagljeva noćna fotografija prikazuje oganj kako se odozgo spušta prema cesti. Na slici su dva priručna bilbordića, kakve oko dalmatinskih malih mjesta samoinicijativno postavljaju stranački i crkveni entuzijasti. Na gornjem, bližem vatri, Franjo je Tuđman, u maršalskoj uniformi, snimljen u visini poprsja, onako kako se snimaju službene fotografije u manje slobodnim zemljama svijeta. Na donjem je plakatu, odmah uz put, Alojzije, blaženi Stepinac, u nadbiskupskoj monduri, s natpisom: “Moli za nas”. U krajnjem, donjem lijevom kutu slike, jedina je živa prilika: vatrogasac, također u službenoj odori, sa šmrkom u rukama, gasi vatru.

Ništa dodano, retuširano, popravljeno

Na ovoj slici ništa nije lažno, ni izmišljeno. Ništa dodano, retuširano, popravljeno. Ona nije djelo umjetne inteligencije, niti to ikada može postati. Osim što se nalazi na krajnjoj margini slike, vatrogasac sa šmrkom je malen, jedva da je veći od blaženikova i vrhovnikova poprsja, a neznatan je sasvim u odnosu na požar. Ono u što fotoreporter gleda, i zbog čega on podiže kameru, riječi su na plakatu. I njihov značenjski suodnos s vatrom koja se širi, i samo što ih nije progutala. Ali slika na kojoj bi bila samo dva plakata i požar djelovala bi bizarno, i ne bi značila ništa. Ili bismo je mogli tumačiti u nekom sentimentalnom ključu, kao prizor vječitoga hrvatskog stradanja, s nagovještajem čuda, jer se, eto, vatra zaustavila ispred Stepinčeve (i Tuđmanove) slike. Možda je poslije fotografije nastavila i dalje, vjerojatno jest, i možda čuda više nije bilo, ali kako na fotografiji postoji samo ono što je sad, a ne ono što će uskoro biti, takva je slika prikaz čuda. Kič prikaz, za fejsbuke.

Naravno da Ivo Čagalj nije snimio takvu sliku, kakvu bi svakako snimio neki od tri i pol milijuna hrvatskih fotografskih diletanata s kamerom na telefonu. Ono što njegovu sliku čini jedinstvenom jest vatrogasac koji gasi. Ustvari, nije baš da nešto i gasi, više on zalijeva ono što još nije planulo. I to više nije slika čuda, jer je očito da požar neće ugasiti blaženikova molitva, nego će ga ugasiti vatrogaščev šmrk. I nije više metafizički, nego je sasvim fizički ovaj prizor. I naravno, nije to kič za fejsbuke, nego duhovit društveni komentar. Duhovit i uznemirujuće istinit prikaz današnje Hrvatske, koja se u velikoj mjeri samospaljuje da bi razbojnici došli do građevinskog zemljišta, i koja se u još većoj mjeri samoobmanjuje da ne bi morala ni o čemu misliti. Za to vrijeme maleni, maleni vatrogaščić u donjem lijevom uglu – gasi! I gasit će, sve dok i njemu u jednom trenutku ne dojadi, i sve dok i on ne ode u Irsku ili u Njemačku, da tamo živi nekim normalnim ljudskim životom.

O tome, sama od sebe, govori fotografija meštra Ive Čaglja. U čemu se sastoji njegov posao i u čemu je razlika između njega i vas mogli biste shvatiti ako imate dovoljno razvijenu imaginaciju – imaginacija se razvija čitanjem, čitate da biste poslije mogli gledati, pa onda gledate da biste imali što čitati – pa da zamislite sebe na istom tom mjestu u Žrnovnicu. Što biste vi tu snimili, i kako? Od vašeg odgovora na ovo jednostavno pitanje ovisi hrvatsko novinarstvo, a s njim i sva živa hrvatska kultura.

Autor teksta: Miljenko Jergović, Junak našeg doba