Idemo prvo zaštititi Mirka i Slavka, močvarni okaš može opstati i bez potpore

Potpore u poljoprivredi rastu, raste i hrvatska poljoprivredna proizvodnja. Nažalost, proizvodnja raste sporije od potpora. Iz te činjenice ja jasno da iste ne donose adekvatan rezultat i da mogu biti bolje posložene. Posložene na način da podupiru povećanje proizvodnje i poljoprivrednu održivost jer to je naša rak-rana.

Kako ih na ovaj ili onaj način prijavljujem od 2010. godine, u tih 15 godina model se jako puno mijenjao, a zajednička karakteristika tih promjena je da regulativa po pitanju potpora postaje sve složenija. A čim je složenija, odmah je teže za razumjeti i pratiti isplate. Sve je više naziva, šifri, korekcija, sitnih isplata u više puta…

Npr. za tov junadi ste imali još prije 10 godina potporu po komadu utovljene stoke, a sad imate i za dobrobit životinja, vezane potpore za proizvodnju proteinskih usjeva ili korištenje stajnjaka na ratarskim površinama. Veće su naravno i obveze - niti jedna od potpora koju dobiva seljak ne dolazi bez nekih obveza koje koštaju ili vremena ili troškova rada traktora ili nabavke.

Sve su kompliciranije, a ta složenost i česte promjene znaju dovesti da su neke potpore besmislene i imaju vrlo malo korisnika (baš ma zanima prijavljuje li itko Metodu konfuzije štetnika), a da su neke duboko nepravedne i loša reklama za poštene namjere sustava poljoprivrednih potpora. Sustav se s vremenom ispravlja i poboljšava i tu Ministarstvo ima sluha, ali s obzirom da kompleksnost stalno raste, problema je još dosta.

Nesrazmjer obveza i potpora

Dat ću iz prve ruke jedan primjer loše balansiranih potpora. Inspiracija mi je bila iz razgovora sa Slavkom, gdje smo puno pričali o tome zašto je ratarstvo danas tu gdje je - cijene roba, porast troškova, kako pobjeći od pšenice i kukuruza, što se promijenilo jer “još prije 5 godina sam mogao solidno zaraditi na ratarstvu, kupovati od prodaje roba novu zemlju, strojeve i razvijati se”. Slavkov je zaključak bio da potpore nisu dovoljne da on opstane ovako kako sada funkcionira: “frend, ne ide ovako, svi su u problemu koje znam…”.

Hrvatska nema preradu, niti želi povećati robne zalihe - kamo sa pšenicom?

A ja sam ga standardno pokušao pomaknuti “iz kutije“, da ne traži svugdje promjene i rješenja osim kod sebe, nego da pokuša s uljanom repicom koja je kultura koja može dati više dobiti ako se kvalitetno radi, da sije pivarac umjesto običnog ječma, da razmisli o šećernoj repi, da krene eksperimentirati s povrćem i da smanji ulaganja u temeljnu gnojidbu jer ima zaliha PK gnojiva u tlu. Jer neće se ništa u Hrvatskoj po pitanju profitabilnosti pšenice značajno događati još barem 5 godina. Pitanje je hoće li i ikad dok je ovakav tržišni model na snazi.

U toj raspravi, shvatio sam da je Slavko u pravu po pitanju potpora i da je to dobra tema za novu Poljoprivrednu priču. Kad pogledam što sve ratar mora napraviti da bi dobio svojih 300-njak EUR po hektaru: poštivanje plodoreda, nonGMO, okolišne mjere, smanjenje korištenja zaštitnih sredstava, edukacije, evidencije, zbrinjavanje otpada, analize tla, certifikati i dr., a što moj otac mora napraviti da bi dobio 293 EUR/ha na masliniku, stvari zaista nisu za usporediti. To ne znači da sad trebate smanjiti starom potpore za maslinike.

Ove godine smo po prvi puta na OPG Malić prijavili potporu “70.01.01. Korištenje feromonskih, vizualnih i hranidbenih klopki (KFK) ”. Na naših 1,2 hektara maslinika nije neka lova, al pojest ćemo za te novce janje i pol za Dragin rođendan (27. lipnja otac puni jubilarni 80-ti). Osim toga, stari tu mjeru provodi već godinama samo nije znao da može za to dobiti novac.

Obaveza za dobiti ove potpore nam je vrlo lagodna uspoređujući sa Slavkovima - kupili smo žute trake za par desetaka EUR-a, odradit ćemo par sati edukacije i obići trake svaka 2 tjedna (što ionako radimo), zamijeniti pokoju traku i napraviti evidenciju da smo obišli. Na kraju godine poslat ćemo dokumentaciju u Agenciju i to je sve.

Ništa protiv KFK ili leptira, ali

Ovo je dobar primjer lošeg balansa potpora, gdje se za istu kompenzaciju od 300-njak EUR/ha negdje traži jako puno za ostvarivanje potpore, a negdje ne baš tako puno. Letimično sam pogledao i neke druge potpore i uvjete, rekao bih da u sličnu kategoriju spadaju i intervencije za zaštitu skakavaca, ptice kosca, poljske ili cvjetne trake itd.

Cilj ove priče nije da se smanje potpore za KFK (tako svi zovemo tu potporu) ili imam nešto protiv močvarnog okaša (vrsta leptira) kojeg pokušavamo zaštititi, nego da se pokaže da u sustavu potpora ima prostora za poboljšanja i pravedniju/učinkovitiju distribuciju potpora i obveza koje iz potpora proizlaze. Ratarima se nameće sve više obveza za isti slične iznose potpora od 300-njak EUR/ha kao prije 7-8 godina. Kako za provođenje tih pravila troši sve skuplje sate stroja i rada, gorivo ili sjeme, jasno je da su u zadnjem strateškom preslagivanju ratari poput Slavka prošli gore nego močvarni okaši. A gdje je tek inflacija od 40-tak % u tome razdoblju?

Zabrinut sam za hrvatsko ratarstvo, proveo sam dosta depresivan tjedan s tri profesionalna i ozbiljna poljoprivrednika s ukupno 1.000 ha zemljišta koji se bave ratarstvom, stočarstvom i voćarstvom. Da ne bude zabune, sva tri su vrhunski proizvođači u svom sektoru, posvećeni znalci. Ako njima ide loše, drugima ide lošije. Pesimizam se uvukao u kosti hrvatskog seljaka, a posebno to vrijedi za ratare koje čeka treća uzastopna teška godina.

Iako smatram da je ratariti u Hrvatskoj poslovna pogreška ako nemaš državnu zemlju u zakupu, ipak ta tranzicija prema povrtlarstvu/stočarstvu/voćarstvu ne može biti nasilna. Svaki naprasan prekid proizvodnje u poljoprivredi znači godine oporavka.

Izgubljena vjera u institucije

Dodatno sam iz ta tri razgovora zaključio da je vjera u institucije na najnižem nivou ikad. Sustavu odmah treba veća transparentnost potpora, više informacija što će se i kada dobiti, te na kraju rekapitulacije što se i zašto dobilo ili nije dobilo. Neki informativni izračun nakon prijave potpore - jedan list formata A4 koje svaki poljoprivrednik nakon prijave poticaja dobije poštom, a u kojem će pisati kad, koja intervencija i koliko novca može očekivati.

Povjerenje je jako bitan faktor u svakom ekosustavu, a dobiva se i kvalitetnijom komunikacijom. Trenutno, paranoja hrvatskog seljaka je na maksimumu (“opet nas svi hoće zaj...”), a ta paranoja loše djeluje na motivaciju seljaka da se dalje pate umjesto da odustanu.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.

Idemo prvo zaštititi Mirka i Slavka, močvarni okaš može opstati i bez potpore. Za njega kod nas ima divljine koliko hoćeš.