Hrvatski je nacionalni cvijet, raste na kamenu i u močvari, a čuva li vjernost u braku?

Perunika (Iris germanica) spada u porodicu Iridaceae, srodna je gladiolama (Gladiolus) i šafranima (Crokus). Trajnica je s gomoljima i rizomom, karakterističnim perastim listovima (što znači u obliku pera) i krupnim cvijetom. Cvjetna stabljika može narasti od 30 centimetara do 1,5 metar u visinu. Cvjeta od svibnja do srpnja.

Poznato je mnoštvo vrsta ove biljke: Iris adriatica (jadranska perunika), Iris croatica (hrvatska perunika), Iris ilirica (ilirska), Iris sibirica (sibirska), Iris pseudacorus (barska perunika) i druge. Neke od 300 poznatih vrsta su samonikle, druge nastale uzgajanjem. Traži rastresito i plodno tlo, a može uspijevati i na pjeskovitom tlu. Neke vrste opstaju na kamenu, druge odlično podnose močvaru.

U svim bojama

Cvijet je obično tamnoplave do ljubičaste boje, ali postoje perunike u svim bojama, od bijele do bordo i ružičaste. Porijeklo ove biljke je Europa, zapadna Azija i sjeverozapadna Afrika. Najpoznatija, Iris germanica, ukazuje na germanske zemlje. U južnu Ameriku i na Novi Zeland stigla je ljudskom akcijom i odlično se primila. Na područjima Sjeverne Amerike rasla je jedna daleka rodica perunike, koju su starosjedioci zvali "plavi kamas" i koristili je za liječenje.

Perunika se pojavljuje na egipatskim zidnim slikama, a bila je poznata antičkim Grcima i Rimljanima, Arapima i Kinezima. Samo ime Iris ukazuje na Iridu, glasnicu grčkih bogova, koja se pojavljivala u obliku duge. Gdje god bi duga dodirnula zemlju, prema vjerovanju, nicalo je ovo cvijeće, uvijek u drugoj boji. Na isti način nastalo je slavensko ime, jer je perunika jedna od biljaka posvećenih Perunu Gromovniku, i, navodno, raste upravo tamo gdje grom udari.

Simbol hrabrosti i nacionalni cvijet

Etnolozi povezuju peruniku s pretkršćanskim kultovima mrtvih, jer, vjerovali su nekadašnji ljudi, samo ovaj cvijet raste i na zemlji i u raju. U Japanu je simbol hrabrosti, u doba Karla Velikog postala je kraljevski francuski simbol, a u Hrvatskoj je 2000. godine proglašena za nacionalni cvijet. Odabrala ga je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, a reklamirana je sloganom "Cvijet u svakom kutku svijeta, cvijet shvaćen kao simbol mira među narodima".

Vjerovanja poljoprivrednika u vezi s perunikom brojna su i zanimljiva. U regiji se naziva "bogiša", pa je jasno da su preci smatrali ovaj cvijet darom bogova. Vjerovali su da štiti kuću od groma, požara i svake nesreće. Kad su sadili i presađivali peruniku, nekadašnji poljoprivrednici izgovarali su blagoslove, očekujući da im donese svaku blagodat u kući, štali i ostaloj imovini. Sadili su je i na rubu njive, s istim razlogom.

Razmnožavanje irisa u jesen - za više cvjetova u proljeće

Od najranijih zapisa, narod se zaklinjao u ljekovitost perunike, zapravo njenog gomolja, koji je služio za liječenje bolesti dišnih organa i probavnog trakta, ranjenike podizao na noge, a osušen i samljeven služio za izbjeljivanje zuba. I danas se ulja rizoma koriste u proizvodnji parfema i pasta za zube. Narod je koristio sjeme barske perunike za bojenje u tamnosmeđu boju, ali i kao zamjenu za kavu, što ipak nije preporučljivo.

"Perunika vito pero / vito pero Perunovo", spominje se u najstarijim zabilježenim pjesmama. Prema starom vjerovanju, ova biljka može sačuvati vjernost u braku. Žena koja sumnja da je muž vara (ili da se zanima za druge žene) treba samo ubrati samoniklu peruniku, negdje u šumi, i unijeti u kuću. Još bolje je ako uzgoji peruniku - zato je ova biljka skoro pa obavezna u vrtovima i na okućnicama.