Hoćemo li zapljeskati i seljaku?

Dovezao mi u četvrtak čovjek krumpir, rotkvicu i luk. Vraća mi kusur, novci mu ispadaju iz ruku. Kaže, umoran je. Vidi mu se i na licu. Nakon što se naradio na njivi, razvaža plodove svog truda i rada po gradu. Zvao me kad je već stigao pred zgradu. Valjda su ga kupci istrenirali da ne bi slučajno koju minutu morali čekati vani. On neka čeka. 

Pitam ga, više onako retorički: "Je l' suha zemlja?" Priča da mu je niknuo grašak i da će ovih dana morati postaviti sustav za navodnjavanje. U četvrtom mjesecu. U prvoj polovini četvrtog mjeseca on će morati navodnjavati grašak. Pomogao mi je unijeti povrće u zgradu. I otišao dalje. 

Par sati prije toga sam na Facebook profilu jedne poznate domaće novinarke pročitala status o tome je li zaista bilo potrebno otvoriti tržnice. I ona se svojoj publici obratila retoričkim pitanjem: "Zar nije bilo bolje da još malo izdržimo?"

Čovjek bi rekao kako će uslijed krize koju je uzrokovala pandemija ljudi postati barem malo bolji. Da će barem mrvicu više suosjećati s drugima. 

Na muci se poznaju junaci

Da će pokušati shvatiti kako, recimo, moja teta Ružica od koje sam inače kupovala povrće na osječkoj pijaci, nema mogućnost dostave razmaženim kupcima koji u poruci napišu koliko čega trebaju i onda još zahtijevaju da ih se nazove kada dostava već bude pred zgradom. Da luk, rotkvica, salata, mrkva moje tete Ružice ne zna što je koronavirus, suša, internetski aktivizam, licemjerje - da oni rastu, a ako od njih nešto želiš imati, moraš ih okopati, oplijeviti, pognojiti, zaliti. I tako u krug, većinu godine. Da je moja teta Ružica nakon što je bila trgovkinja postala tehnološki višak i nema drugog prihoda do svog OPG-a. 

Stari svijet kaže da se na muci poznaju junaci. Mi smo većinu svojih prepoznali. Medicinske sestre, liječnike, trgovkinje, vatrogasce, policajce, čelnike stožera. I zasluženo im zapljeskali.

Možda pretjerujem, slobodno me ispravite, ali – hoćemo li zapljeskati i seljaku? Ne nužno glasno, ali barem onako,  u sebi? 

Posljednjih par dana mi se u glavi mota misao o tome kako stvari uzimamo zdravo za gotovo. 

Ja i moja obitelj možemo brati koprivu i drugo jestivo bilje. Ali osim par ljudi koji su jednako ludi kao ja, ne poznajem nikog drugog takvog. A poznajem puno ljudi. 

Zovu ga za vezicu luka i rotkvice

I, da se vratimo na seljaka. Nit' šunke, nit' jaja, mladog luka, francuske salate, a onda ni seitana, soja sosa, kokosovog maslaca, čokoladnog uskršnjeg zeca ne bi bilo da nema seljaka, poljoprivrednika. Nula, nada, ništa. 

Do čovjeka s početka priče sam došla jer mi je trebalo dvije kile sjemenskog krumpira. Bilo mi je žao tražiti ga da mi dolazi za tako malo pa sam ga pitala što još prodaje. Ima mladog luka, rotkvice, špinata i starog krumpira. Hm, rotkvice još imam, a i luka u bašči, ali ajde, kupit ću neka se nađe i nama i starcima. Kupila sam i vreću krumpira od 15 kg što će mi trajati tjednima. 

Kaže on, ljudi ga zovu za vezicu luka i rotkvice. 

Pitam se, hoće li uspjeti prodati sve što je uzgojio i naplatiti uloženo.

Zato, kada idući puta zapjevušite s Kekinom i njegovim prijateljima stih iz pjesme "I ovo će proći" koji glasi: "Nikad više neću k'o prije bahato uzimati sreću zdravo za gotovo", sjetite se kolika je sreća živjeti u zemlji u kojoj možemo uzgojiti gotovo sve što zamislimo i koliko je još veća sreća jer imamo ljude koji to znaju raditi - seljake.