Bitka za protein ili zašto bi ratari trebali sijati više soje

Prosječan čovjek u razvijenom svijetu dnevno konzumira oko 100 grama proteina - što znači da nam ga za 8 milijardi ljudi svaki dan treba 800 milijuna kg. Svaki dan! To je godišnje nevjerojatnih 292 milijarde kilograma. Trenutno je taj iznos nekoliko puta manji zbog slabije razvijenosti Afrike i Azije.

Objasnit ću širu sliku na primjeru Kine. Kako se ekonomski razvija, sve više ljudi pripada srednjoj klasi što znači da se hrane sa skupljom hranom s više animalnog proteina – jedu više mesa, mlijeka, jaja itd.

Soja je glavni izvor proteina koji se koristi za hranidbu stoke pa kako Kina godinama postaje bogatija, tako raste potrošnja i uvoz soje. Slična slika nas prije ili kasnije čeka kod Afrike i Indije, što znači da će potražnja za proteinom idućih 10 godina sigurno rasti.

Razvijenija zemlja, skuplja hrana s više animalnog proteina

U pravilu hranidba krava, svinja ili kokoši bazirana je na hrani koje je 15-20% proteina uglavnom biljnog podrijetla (veći dio danas iz sojine ili uljanih sačmi/pogača – sačme i pogače su zapravo ostatak nakon što se ispreša uljarica i odvoji većina ulja).

Tu donekle kvari sliku proizvodnja ribe u akvakulturi koja preferira animalni protein zbog boljeg prirasta i često je izvor tog proteina riblje brašno (fishmeal). A za proizvodnju ribljeg brašna ulove se milijarde kg ribe po oceanima koja se onda pretvara u to brašno (dehidratacija i mljevenje ribe, vrlo jednostavan i energetski zahtjevan proces) s kojom se onda hrani losos, brancin i orada koje jedemo na našim stolovima.

Jasno da je stanje s ribljim brašnom neodrživo jer npr. treba 10+ kg srdele ili haringe da bi u konačnici dobili 1 kg tune. "When the shit hits the fan“ sigurano ćemo izabrati 10 kg srdela umjesto 1 kg tunjevine.

Dva glavna izvora bjelančevina

A kako stoji Majka zemlja s izvorima proteina? Dva su glavna izvora iz poljoprivrede:

• Biljni protein: jasni pobjednik je soja koja ima oko 36-38% proteina, mada i bob, grašak i generalno grahorice imaju svoje mjesto sa 20-30% u svom sastavu. Na dnu "kace“ su pšenica s 10-15% i kukuruz sa 7-10% s tim da ovo od-do ovisi o sortimentu i uvjetima proizvodnje uljarica i žitarica
• Animalni protein: izvori su riba (20-tak % proteina), meso (isto 20-tak %), jaja (12-tak %), mlijeko itd.

Zanimljivi su i podaci koji se svode na sljedeće:

• Bogati jedu više proteina od sirotinje
• Što je zemlja bogatija to više izvora proteina dolazi od mesa/jaja/mlijeka nego od biljaka
• Količina zemlje koja je potrebna za proizvodnju proteina: biljke su jasni pobjednici i trebaju puuuuno manje m2/kg proizvedenog od stoke posebice preživača poput krava ili ovaca.
• Utjecaj na okoliš: biljni protein ima puno manji utjecaj na okoliš. Kod stoke najneefikasniji su preživači. Pripremite se da će u budućnosti steak i janjetina biti još skuplji posebice kad regulativa počne nabijati C02 poreze (pitanje vremena). To je proces koji zasad zaobilazi poljoprivredu, ali prije ili kasnije će i to doći na red (poljoprivreda proizvodi oko 10% stakleničkih plinova, od čega stočarstvo čini 50%)

Podaci su stvarni zanimljivi, ipak, glavni cilj ovog teksta je kvantificirati koliko košta koji protein. Sve cijene koje koristim u izračunima su trenutne burzovne i veleprodajne, bitno mi je da razumijete omjere koji su na takvim postavkama najlakše mjerljivi. Nisam ulazio u detaljne izračune troškova njihove ekstrakcije – ajmo reći da je ovo orijentacijska zdravoseljačka računica koja nam pomaže shvatiti gdje su biljni u odnosu na animalne.

Gdje su biljni u odnosu na životinjske? 

1. Soja je sjajna biljka, rijetko gdje se našlo toliko kvalitetnih sastojaka u jednom malom i jeftinom zrnu. Tipično ima 36% proteina, 20 % ulja, 30 % ugljikohidrata, 9% vode (ostalo su vlakna, pepeo...). Kilogram trenutno košta oko 0,5 EUR/kg. Ako uzmemo vrijednost ulja po trenutnih 0,8 EUR/kg, žitarica po 0,2 EUR/kg - 100 postotni protein iz soje bi nas trebao sirovinski koštati oko 0,7 EUR/kg.

2. Riblje brašno (koristi se samo u životinjskoj hranidbi u ovom obliku) s 65% proteina košta1,7 EUR/kg, a ako svedemo na 100 postotni protein negdje smo oko 2,5 EUR/kg (neću ulaziti u detaljnije izračune ostalih komponenti u ribljem brašnu koje isto imaju vrijednost, posebice ulje, a tu je naravno i voda). Tu smo već 3,5x skuplji od kg soja proteina. Računajte da "fish meal“ ima 65%, a "soybean meal“ 44% proteina. Ujedno, cijena proteina iz soje ne mijenja se bitno zadnjih godina, dok značajno raste cijena ribljeg brašna.

3. Jaja imaju 12% proteina i 9% masnoća (ostatak uglavnom voda). Cijena jaja oko 2,30 EUR/ kg. Protein iz jaja nas košta oko 16 EUR/kg uz pretpostavku da je cijena masnoća 0,8 EUR/kg i da je ostali sastav jaja bezvrijedan (većinom voda i kalcij).

4. Srdela čija se veleprodajna cijena kreće na Jadranu oko 0,6 EUR/kg ima 20% protein, a košta 3 EUR/kg. Jednostavna je računica bez vrednovanja masnoća i ostalih nutrijenata.

5. Svinja čija je burzovna cijena očišćene polovice oko 2 EUR/kg ima 20% proteina, dakle 10 EUR/kg.

6. Kukci i "priča" o njima su na to do listi Poljoprivrednih priča. S kukcima stvari postaju zanimljive. Trenutne cijene se kreću oko 5 EUR/kg za "insect meal“. Po literaturi sam našao da ima između 55 i 76 % sirovih proteina. To znači da je trenutna cijena proteina od insekata još uvijek nekonkurentna cijeni ribljeg brašna, a daleko od cijene biljnog proteina. Kako je ova tehnologija još u nastajanju tek će doživjeti svoju industrijalizaciju koja će donijeti pojeftinjenje ovog izvora bjelančevina. 

Pobjednici bitke - biljke 

Što je zaključak ove Poljoprivredne priče? Dugoročno, biljke su pobjednici bitke za proteine. Višestruko su jeftiniji izvor i može se računati da biljni protein košta ispod/oko 1 EUR/kg. Proteini iz mesa ili jaja su skuplji za red veličine, a iz jeftine plave ribe iz morskog ulova i insekata su negdje između, nekoliko puta skuplji od biljnih, a nekoliko puta jeftiniji od animalnih.

Na polju animalnog proteina dugoročno bih se kladio na insekte. Sve naravno ovisi o održivosti poljoprivredne proizvodnje i upravljanju klimatskim promjenama, brojem stanovnika Zemlje i njihovim bogatstvom (sposobnošću da plate protein). Ako se klimatske promjene nastave negativno razvijati (izvjesno), rast broja ljudi (izvjesno) i očekivani rast njihove platežne sposobnosti (izvjesno) će dovesti do velike potražnje za proteinima uz istovremeno smanjivanje resursa (zbog klimatskih promjena) na kojima se može uzgajati hrana.

To će u konačnici dovesti do toga da će se početi gledati na efikasnost proizvodnje i tu biljke dugoročno uvjerljivo pobjeđuju.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu. 

A kako je hrana za insekte u pravilu otpad od tog istog čovjeka i brutalno su efikasne životinje (efikasniji pretvarač hrane doslovno bilo čega uključujući i pokvarenu hranu, u meso/protein čak i od kokošiju) sve je jasno što se tiče animalnog proteina – siromašni, pripremite se na doba insekata. Bogati, budite spremni svoj omiljeni steak i janjetinu s ražnja plaćati sve više.

Ratari, sijte više soje 

Poruke za hrvatske ratare: moji podatci govore da je soja najprofitabilnija ratarska kultura, naročito za one koji imaju i stoku (dodatni poticaji za proteinske usjeve, de facto je ovo potpora hrvatskom stočarstvu). Zbog dugoročno očekivane potražnje, sijte više soje. Znam ratare (pozdrav frendu Vjeki iz Bocanjevaca) koji ju drže blizu 30% svih hektara u plodoredu. Statistike o hektarima govore tek o prosječnih 10-tak posto soje u plodoredu hrvatskog ratara. Trend je uzlazan.