Bagrem - mijenja klimu i namjenu zemljišta

Bagrem, a posebno njegov cvijet, ustvari cvast snažnog i ugodnog mirisa, bili su donedavno uobičajane pojava. Nekad su ulice u selima, čak i u gradovima, bile oivičene drvoredima ove vrste, a krošnje ošišane u oblik lopte kao u časopisu za pejzažnu arhitekturu. 

Manje je poznata uloga koju je ovo drvo imalo u poljoprivredi, a to je - da samim svojim rastom i postojanjem promijeni kvalitetu i osobine terena na kome se razmnožava. Suprotno uvriježenom mišljenju, bagrem nije nikakva "stara" niti "autohtona" vrsta. Došao je u Europu u sedamnaestom stoljeću. Porijeklom je iz jugoistočnog dijela Sjedinjenih Američkih Država, a ovamo su ga donijeli, po jednoj teoriji, Turci prilikom svojih posjeta Budimpešti i Beču.

Kako je stigao kod nas?

Drugi izvori tvrde da se bagrem u Europi najprije pojavio u Francuskoj, a u naše krajeve, stigao preko Habsburške monarhije. Stručnjaci navode da u prirodi može narasti po dvadeset pet metara u visinu i podnijeti svakojake vremenske uvjete, ledene zime i žarka ljeta zahvaljujući svom jakom korijenju koje seže u dubinu i prilično nezahtjevnom stablu, lišću i cvijetu.

U pitanju je otporno i kvalitetno drvo, pogodno za brodove, drvnu građu ili parket lijepe žućkaste boje - ali jednako korisno za pošumljavanje močvarnih i bujičnih terena, golih prostora i pustara. A toga je u davna vremena bilo: močvara, bujica, goleti i pustoš. Plodna zemlja se pojavila tek kasnije - zaslugom ljudskog rada i mudrog izbora drveta za sadnju. Tako se bagrem nesmetano razvijao, stvarajući bagremare, živice i prave šume, braneći zemlju od isušivanja i poplave.

Za pčele i pčelare, u davna vremena, kad su ljudi imali tek po nekoliko košnica (tko je imao više, bio je gazda i to veliki) predstavljao je spas i davao odličan med karakteristične zlatne boje i ujednačene strukture koji se i dan danas smatra ljekovitim, posebno za bolesti pluća i opći imunitet, zbog čega mu je cijena tradicionalno veća ostalih vrsta meda. Bagremov trn, dugačak i oštar, prema narodnom vjerovanju, služio je kao sredstvo protiv vampira, zamjenjujući glogov trn, zabilležili su etnolozi.

Izgledalo je da širenje ovog drveta ništa neće ugroziti. Ljeti je davao hlad, zimi ogrjev, lišće je služilo za hranu ovcama i kozama, a cvijet - kao idealna rana paša rojevima pčela. 

Danas je samo korov?

U dvadesetom stoljeću, naprotiv, netko se sjetio proglasiti bagrem "invazivnom" vrstom koja napada druge vrste i da počne velika sječa i njegovo uništavanje na terenu. Rezultat: vjetar i voda ubrzo su odradile svoje vraćajući na nekim područjima takozvani "les", manje plodno tlo na kome je znatno teže organizirati poljoprivrednu proizvodnju. Redovi bagremova, potpuno jednakih i uredno ošišanih, a po tradiciji sađenih uz ivice puteva, samo su nestali.

Putevi su prošireni; drveće nikad i nikakvo nije više zasađeno na tom mjestu. Godinama, gdje nije postavljen asfalt, samo je prašina letjela čim otopli i blato se osuši, podsjećajući na vječitu potrebu nekih ljudi da unište sve što mogu čim od toga ne vide (ili više ne vide) neposrednu korist. Zasluge bagrema za očuvanje tla zaboravljene su velikom brzinom: on se danas promatra maltene kao korov. Stariji su žalili zbog toga, kao i za dudovima i drugim zamalo istrijebljenim vrstama. 

I sad zamiriše bagrem na ponekoj seoskoj ulici, gdje je sretno izbjegao sjekiru i pilu, ili u kutku vrta. Poneke stare obitelji još imaju u sjenovitim vrtovima svojih kuća one sa svijetloplavim ili ljubičastim cvjetovima.