Ako baciš šnitu kruha, prolio si i 80 litara vode

Dođem neku večer u kuhinju i imam što vidjeti. Kći si je pravila večeru, a između ostaloga je jela i svježu papriku. Oko peteljke joj je ostalo, za moj pojam, previše paprike. A nije da ju nisam drugačije odgajala. Ja sam od onih koja pojede i žile i sjeme.

Naime, mene su odgajale baka i teta. Baka je doživjela i Prvi svjetski rat. Nisu bili gladni, ali se pazilo na svaku mrvicu hrane. Znate kako je na selu - točno znaš koliko si uložio i financija i vremena i truda u svaki zalogaj hrane.

Mandarina se upljesnivila? Odreži pljesnivo i pojedi.
A onda dođe moje 16-godišnje dijete koje se informira i na internetu pa kaže:
"Znaš da je ta plijesan ušla u cijelu mandarinu, pljesniva je i tamo gdje ne vidiš. Baci to."
I ja bacim jer znam da je u pravu.
Kad se samo sjetim koliko sam takvih mandarina, jabuka, rajčica, pekmeza i druge polupljesnive hrane pojela jer, grijeh je baciti. Danas bih rekla - grijeh je dopustiti da se mandarina ili bilo koja vrsta hrane pokvari.

Svaki građanin Hrvatske baci 44 kruha?

Svake me godine šokiraju brojke o količini bačene hrane. Zadnji službeni podaci govore da se u Hrvatskoj godišnje baci preko 286.000 tona hrane, od čega veliki dio, 106 tisuća tona nastaje u kućanstvima, dakle mogao je biti spašen.

Od njive do deponija: U Hrvatskoj se godišnje baci preko 286.000 tona hrane

Svedemo li to na osobu, svaki građanin Hrvatske godišnje baci 26 kg hrane koja je mogla biti pojedena. To vam je 44 štruce kruha, 26 litara mlijeka, 130 rajčica ili čak 173 jabuke srednje veličine.

Upravo se ove vrste hrane najviše bacaju - pekarski i mliječni proizvodi te voće i povrće.

I nije samo stvar u tome što je hrana bačena nego što su bačeni svi oni resursi koji su uloženi da bi se ona proizvela.

Što smo još bacili uz 44 kruha?

Prema nekim procjenama za uzgoj jedne jabuke potrebno je najmanje 70 litara vode, za štrucu kruha od oko pola kg potroši se 800 litara vode. Litra mlijeka zahtijeva oko 1.000 litara vode potrebne za napajanje krava, navodnjavanje u uzgoju hrane za njih te u samoj proizvodnji. U kilogram govedine utrošeno je 15.000 litara vode. Tako da, kada bacite jabuku, šnitu kruha, dva decilitra mlijeka i komad govedine, niste bacili samo to nego i tisuće litara vode koje je bila potrebna za njihovu proizvodnju. A to je "samo" voda.

Što je s tlom i energijom - gnojivima, pesticidima, gorivom za strojeve i transport. Ne samo da su uzalud potrošeni nego je njihovo korištenje prouzročilo dodatno zagađenje.

Proizvodnja hrane zahtijeva krčenje šuma, iscrpljivanje tla, uništavanje prirodnih staništa i bioraznolikosti.

Na kraju krajeva, hrana koja bačena završi na odlagalištima, razgrađuje se bez kisika zatrpana plastikom i drugim otpadom. Ondje nema dovoljno zraka koji je potreban mikroorganizmima da pravilno razgrade organsku tvar. Dolazi do anaerobne razgradnje, a tijekom tog procesa nastaju plinovi poput metana, ugljičnog dioksida te drugih plinova koji doprinose klimatskim promjenama.

Tko baca najviše hrane?

Pojedina istraživanja, primjerice u Velikoj Britaniji i Australiji, pokazuju da najviše hrane bacaju Milenijalci (rođeni 1981. - 1996.) i Generacija Z (1997.-2012.), posebno oni koji žive u gradovima i u zajedničkim domaćinstvima gdje žive, kako bismo rekli, na "roditeljskoj grbači".

Kad se samo sjetim što sve ostane na tanjurima nakon rođendanskih slavlja generacije Z - nepojedene kore pizze, ostaci torte, nepopijeni sokovi. Ne sjećam se da je itko od moje, X generacije na rođendanu ostavio koricu sendviča s parizerom, ribanim sirom i kiselim krastavcima. Ili da nije pojeo tortu i popio sok. Možda zato, avaj, sada ću zvučati kao bivša predsjednica, što niti nije bilo tolikog obilja kao danas. Bili su sendviči, jedna vrsta grickalica, torta i sok. I to je bilo to.

Prije samo dvije godine šokirale su nas fotografije sendviča i voća koje su u kontejner bacili splitski školarci. A naslušala sam se i ja priča svoje do prije dvije godine osmašice o gađanjima jogurtima, jagodama, kiselim krastavcima.

Moja je generacija rodila i odgojila tu djecu. Što se s nama svima dogodilo?

Obilje, prevelika kupovina i impulzivnost? Nedostatak kulinarskih vještina? Životni ritam? Neorganiziranost? Manjak svijesti o posljedicama? Vrlo vjerojatno sve skupa.

Pa gdje je onda rješenje?

Obilja bi se malo tko odrekao. Posebno Generacija Z koja voli avokado trpati gdje god stigne. A ono što ne stigne utrpati najčešće se pokvari u hladnjaku i - baci. Avokado je, naravno, samo metafora za svu onu hranu kojom obasipamo svoje mladunce, koja se često puta pokvari, prođe joj rok trajanja ili pak nije fina kao ona iz McDonaldsa te na kraju završi u smeću. Rješenje bi ovdje bila financijska pismenost - pokazati im red veličina, koliko košta ta bačena hrana i za taj im iznos umanjiti mjesečni džeparac. A ako smo mi sami, kao odrasle osobe sklone prevelikoj kupovini i impulzivnosti možda to riješiti tako da na kraju mjeseca zbrojimo troškove i od idućeg mjeseca trajnim nalogom taj iznos uplatimo obližnjoj pučkoj kuhinji, gladnoj djeci, znate, onoj u Africi kojom su nas na suze tjerali dok smo bili mali i koja zaista umiru od gladi. Da, naravno, možete štedjeti i za putovanja, novi mobitel ili već neku treću nepotrebnu stvar u životu.

Što se tiče kulinarskih vještina, rekao bi čovjek, pa one se mogu naučiti na svakom koraku. Društvene mreže su pune recepata, videa, trikova, na TV-u more emisija o kuhanju, televizijskih kanala posvećenih kulinarstvu. Džaba ako nemaš osnove - baku koja će te naučiti umijesiti šufnudle - tjesteninu koja se pravi kad ti ostane pire krumpira, ako ti mama nije dala rezati mrkvu dok si bio mali ili, ne daj Bože, upaliti štednjak u prvom osnovne da bi podgrijao juhu. Djeci je potrebno praktično znanje - oguliti krumpir, bez da režeš debelo i skuhati ga. Djeci je potrebno domaćinstvo u školi pa neka tamo eksperimentiraju i provode u djela videa s TikTok-a, makar u receptima bio i avokado.

Životni ritam koji najčešće dovodi do neorganiziranosti nije tako lako riješiti. Problem je puno dublji i traži sustavne društvene promjene. Ipak, i to je nešto što se da naučiti. Osim toga, postoje aplikacije koje će sve napraviti umjesto onih koji ne znaju ocijeniti koliko je hrane potrebno kupiti i skuhati za jednu osobu ili što točno napraviti s ostacima. A uvijek se može i guglati.

Na širenju svijesti o posljedicama trebaju raditi vlade kroz različite kampanje u vrtićima i školama, zdravstvenim ustanovama, pomoću organizacija civilnih društava i svih drugih dionika te tako doprijeti do šireg stanovništva.

Problem treba svesti na proste brojeve.

Bacimo li jednu jabuku, pola kile kruha, litru mlijeka i kilogram govedine, bacili smo gotovo 17.000 litara vode. To vam je prosječna potrošnja vode za četveročlano kućanstvo u Hrvatskoj. A nije u pitanju samo voda.

Što sam radila s ostatkom paprike koju moja kći nije pojela? Narezala na kockice i ubacila u juhu.