Visoki prinosi u proizvodnji eko žitarica

Uz zakonski pojam ekološka proizvodnja, za taj se sustav gospodarenja rabe i nazivi organska i biološka proizvodnja. Opći društveni cilj ekološke proizvodnje je zaštita zdravlja i života ljudi te zaštita prirode i okoliša.

Pod ekološkom poljoprivredom uglavnom se misli na proizvodnju bez primjene mineralnih gnojiva, pesticida, hormona i slično. Takav je koncept poljoprivredne proizvodnje mnogo složeniji i njegova bit nije samo u izostavljanju agrokemikalija, nego u sveukupnom gospodarenju kojim je to moguće postići.

Uspostava mješovitog gospodarstva

Teži uspostavi mješovitog gospodarstva koje se sastoji od više osnovnih dijelova: oranica, pašnjaka, voćnjaka, povrtnjaka, vinograda i uzgoja stoke. Na taj se način uspostavlja ravnoteža i sklad cjeline, a ujedno i stabilnost i otpornost na vanjske utjecaje (prirodne, ekonomske i dr.).

Ekološka proizvodnja poseban je sustav održivoga gospodarenja koji obuhvaća uzgoj bilja i životinja, proizvodnju hrane, sirovina i prirodnih vlakana te preradu primarnih proizvoda, a uključuje sve ekološki, gospodarski i društveno opravdane proizvodno-tehnološke metode, zahvate i sustave, najpovoljnije koristeći plodnost tla i raspoložive vode, prirodna svojstva biljaka, životinja i krajobraza, povećanje prinosa i otpornosti biljaka pomoću prirodnih sila i zakona, uz propisanu uporabu gnojiva, sredstava za zaštitu bilja i životinja, sukladno s međunarodno usvojenim normama i načelima.

Ekološka poljoprivreda je sustav poljoprivrednog gospodarenja koji teži etički prihvatljivoj, ekološki čistoj, socijalno pravednoj i gospodarski isplativoj poljoprivrednoj proizvodnji.

Povećati plodnost tla i biološku aktivnost

Načela kojima se vodi su sljedeća:

• Poticanje aktivnosti bioloških procesa unutar gospodarstva kroz harmoniziranje i pravilno gospodarenje kod gnojidbe, plodoreda, raznolikosti i izbora kultura, sorti i pasmina, obrade tla te jačanja otpornosti na bolesti i štetočine,
• Usisavanje vode iz dubljih slojeva dubokim korijenjem i njezino očuvanje u tlu,
• Održavanje dobre strukture tla visokim sadržajem humusa, plodoredom i dr.,
• Regulacija štetnika, bolesti i korova prirodnim antagonizmima,
• Oprašivanje pčelama i drugim kukcima,
• Prirodno razmnožavanje životinja,
• Ispaša,
• Dojenje teladi i janjadi,
• Briga za pravilno održavanje tla: očuvanje i povećanje plodnosti i biološke aktivnosti, sadržaja organske tvari i hraniva, poboljšanje strukture tla i borba protiv erozije.
• Gospodarenje koje isključuje ili samo iznimno dopušta uporabu agrokemikalija, mineralnih gnojiva, sintetičkih sredstava za zaštitu bilja, sintetičkih regulatora rasta, hormona i sl.;
• Očuvanje raznolikosti biljnih i životinjskih vrsta u prirodi, kao i očuvanje ostalih prirodnih bogatstava i raznolikosti pejsaža,
• Proizvodnja kvalitetnijih i zdravijih namirnica,
• Provođenje mjera za postizanje zadovoljavajućeg ekonomskog uspjeha poljoprivrednog gospodarstva i smanjenje njegove ovisnosti o industriji i njenim proizvodima,
• Smanjivanje i minimaliziranje potrošnje energije,
• Podizanje socijalnog, gospodarskog i intelektualnog položaja seljaka,
• Razvijanje zdravih socijalnih i međusobnih impulsa među ljudima,
• Njegovanje razumijevanja za prirodu, njezin ritam i zakone.
• Očuvanje i suradnja s prirodom, njegovanje smisla za dobro i lijepo

Stvaranje spona za novi, drukčiji odnos čovjeka i prirode. Za održavanje plodnosti i postizanje visokih uroda potrebno je tlu vratiti prirodnu reakciju, njemu svojstvenim organizmima jer je život u tlu pokretač svih aktivnosti u ishrani bilja.

Osječko-baranjska županija prva u eko ratarenju!

Kako saznajemo od Juraja Klarića, savjetnika za ekološku poljoprivredu iz PSS (Poljoprivredna savjetodavna služba) Osijek, "Osječko-baranjska županija prednjači u ekološkoj proizvodnji. Ima dosta stočara uključenih u ekološku proizvodnju, a slijedom toga i lucerne, trava i DTS-a. Novi poticaji EU od 2015 - 2020. bitno će utjecati na povećanje broja ekoloških proizvođača. Za sada najviše ima pira, pšenice, suncokreta, uljane repice, kulture koje nemaju puno korova, zatim okopavine, kukuruz i soja, koje su malo složenije radi veće potrebe za dušikom."

Visok urod eko žitarica

Kod žitarica je visoke urode u proizvodnji moguće postići uvođenjem određene vrste plodoreda u kojem djetelinsko-travne kulture i soja imaju značajnu ulogu - ostavljaju tlo u dobrom strukturnom stanju i obogaćuju ga potrebnim količinama dušika.

Kod uvođenja ekoloških mjera u proizvodnji poljoprivrednih kultura, lakše je prijeći na proizvodnju povrća, voća i grožđa, nego na proizvodnju žitarica jer je u navedenim vrstama poljoprivrednih kultura veliki dio proizvoda voda, a manji dio suha tvar. Stoga je uz obične uvjete proizvodnje mnogo lakši pristup povećanje sadržaja bez posebne naglašenosti i potrebe za izmjenom plodoreda, kao osnove za postizanje visokih uroda.

Glavna poteškoća nakon prelaska na ekološko gospodarenje je stalna potreba nadgledanja procesa u tlu i na biljkama. Za to je potrebno steći određena iskustva. Temeljito treba ovladati spoznajama o tlu i životu u njemu, kao i o tom što život u tlu unapređuje, a što ga uništava. Treba povremeno pratiti stanje pH tla (kiselosti i lužnatosti) te sadržaj organske materije - humusa. U ekološkoj je poljoprivredi zabranjena primjena klasičnih kemijskih sredstava za zaštitu bilja. Primjenjuju se sve druge raspoložive metode: mehaničke, fizikalne, biološke.

Provođenje higijene tla

Takav oblik zaštite zahtijeva više znanja, poznavanje biologije i ekologije štetočina, više truda, češći pregled usjeva, praćenje kretanja i razmnožavanja štetočina te više mehaničkoga i ljudskoga rada. Potrebno je pravodobno i pravilno izabrati i primijeniti najučinkovitije metode protiv pojedinih štetnih vrsta.

Zaštitne mjere dijelimo na:

1. Preventivne (sprječavanje)
2. Kurativne (suzbijanje)

Preventivne mjere započinju već izborom zdravoga sjemena ili sadnica, otpornih sorti, plodoredom, a na oranici već nakon skidanja pretkulture, paljenjem strništa te zaoravanjem, čime se suzbija i znatna količina korova. Pravilna obrada, priprema, njega i gnojidba tla, čime se stvaraju optimalni uvjeti za nicanje i rast pojedinih usjeva, povećavaju njihovu otpornost i toleranciju nepovoljnih klimatskih i bioloških utjecaja koje je tada lakše kontrolirati dopuštenim mjerama zaštite. Dobro organiziranim plodoredom moguće je izbjeći oko 70 % problema s bolestima i štetočinama. Bitno je provoditi i ostale mjere higijene tla.

Botanički pesticidi

Žitarice traže veći sadržaj raspoloživoga dušika u tlu bez kojega je vrlo teško postići visoke urode.

U ekoproizvodnji za prskanje su dopušteni botanički pesticidi dobiveni ekstrakcijom neotrovnoga, uglavnom ljekovitoga i začinskoga bilja (kopriva, luk, preslica, paprika, kamilica, pelin, ružmarin). Ekstrakte ovih biljaka moguće je pripremati na samom gospodarstvu. Nisu toksični te je njima moguće prskati biljke u bilo kojoj fazi rasta i razvitka. Na tržištu postoje i komercijalni preparati na bazi ove skupine botaničkih pesticida.

Razlikujemo i botaničke pesticide dobivene nekom od ekstrakcija otrovnih biljaka - duhan, buhač, rotenon, kvasija. Najpoznatiji pesticid, insekticid je Piretrum, ekstrakt buhača. Djeluje kao kontaktni insekticid i otrovan je i za korisne kukce. Kao pesticidi mogu djelovati i kalijevi i natrijevi sapuni. Najčešće se upotrebljavaju kalijevi sapuni koji su djelotvorni u suzbijanju lisnih ušiju.

Suzbijanje korova bez herbicida uspješno se obavlja mehanički: oranjem, drljanjem, kultiviranjem, košnjom, ispašom te fizikalnim metodama: plamenom, plinskim plamenicima.

Zelena gnojidba za održavanje plodnosti

Zelena gnojidba bitna je mjera održavanja plodnosti tla. Zbog intenzivne uporabe s po dvije ili tri kulture tijekom godine, tlo postupno gubi sve više na mrvičastoj strukturi koja je neophodna u biološkoj proizvodnji.

Kao organsko gnojivo može poslužiti stajsko, govedsko, gnojivo peradi, gnojnica uz poseban način pripreme, korovi, zelena gnojidba, kompost, organsko tvorničko gnojivo.

U svrhu zasijavanja zelenom gnojidbom vrlo se dobro može koristiti djetelinsko-travna smjesa, odnosno soja koja odgovara tlu. Od djetelina se upotrebljavaju one čija vegetacija traje jednu godinu, kao što je aleksandrijsko-perzijska djetelina te smjesa trave i grahorice.

Mjere kojih se treba pridržavati kod zelene gnojidbe:

• Biljke za zelenu gnojidbu moraju pokrivati cijelu površinu, biti zasijane toliko gusto da između njih ne mogu izniknuti ostale trave, odnosno korovi.
• Za stvaranje što veće količine zelene mase potrebno je prethodno obaviti temeljnu gnojidbu kompostom ili drugim raspoloživim organskim gnojivom, tako da rast zelene mase bude što bolji i da u što kraćem roku prekrije tlo.
• Organizme u tlu koji služe kao posrednici u hranidbi biljaka treba hraniti odgovarajućom hranom; organski otpadci moraju biti što kraći kako bi ih organizmi u tlu mogli što bolje iskoristiti za hranidbu.

Ključ je gnojidbe u ekološkoj poljoprivredi organsko gnojivo. Cilj nije fiziološki aktivnim hranivima izravno hraniti biljke, nego živa bića u tlu, mikroorganizme, koji predaju hranu dodanu fertilizacijom i u interakciji tla i korijena biljaka u procesu metabolizma snabdijevaju biljke svim elementima potrebnim za rast i rodnost. Temeljna načela praktične funkcije organske gnojidbe:

• Može se dodati previše, ali i premalo,
• Što je različitije organsko gnojivo, ugaranje tla je bolje,
• Teško i lako tlo imaju različite uvjete gnojidbe,
• Uputno je dodavati manje količine u više navrata,
• Svaki proizvođač mora dobro poznavati tlo i potrebu hranjenja mikroorganizama u njemu.

Organski sastojci biljaka koji se nalaze u tlu, korijenje, otpatci žetve i dr. ili ono što se ugrađuje u tlo, stajsko gnojivo, slama, zelena gnojidba, rastvaraju se pod utjecajem organizama tla i transformiraju u različite organske supstance smeđe do crne boje, koja se naziva humus.

Formiranje humusa u tlu

Kemijski mu je sastav složen i slabo poznat, a karakterizira ga prisutnost huminskih kiselina koje su topive u alkalnoj sredini, a ne postoje u svježim biljkama. Svježa organska masa, ostaci žetve, zelena gnojidba i slama vrlo se brzo raspadaju tvoreći humus. Formiranje humusa u tlu ovisi o:

• Prirodi organske tvari; utječe na brzinu rastvorbe,
• Stupnju aktivnosti mikroorganizama; što je mikrobiološka aktivnost veća i uvjeti za njezin rad povoljniji, to i procesi rastvorbe teku brže,
• Temperaturi; najpovoljniji uvjeti za rastvorbu i rad mikroorganizama su pri temperaturi od 30 i 35 °C,
• Vlazi; najpovoljnija vlažnost tla je između 60 i 70%,
• Aerizaciji: uz pristup dovoljne količine zraka humifikacija se odvija dobro jer je za pravilno stvaranje humusa od posebnoga značenja rad aerobnih bakterija tla koje imaju odlučujuću ulogu,
• Kulturi i obradi tla; ne suviše duboka obrada tla povoljno utječe na stvaranje humusa, dok trajna kultura bez dodavanja organske tvari smanjuje sadržaj humusa u tlu.

Uloga humusa u održavanju plodnosti tla

a) Utjecanjem na fizička svojstva tla

• Struktura tla; humus doprinosi formiranju apsorpcijskoga kompleksa tla te veže čestice pijeska u tlu,
• Zadržavanje vlage u tlu; tlo bogato humusom ima veliki kapacitet apsorpcije vode,
• Smanjenje otpora ratilima kod obrade tla; loše održavanje tla organskom tvari praćeno je povećanim otporom ratilima kod obrade tla.

b) Utjecaj na kemijska svojstva tla

• Hranjivi elementi dušika, fosfora i kalija uneseni u tlo u obliku fiziološki aktivnih hraniva fiksiraju se na koloide humusa, kao rezerve u obliku u kojem ih biljka najlakše prima.

Nijedno biološki vođeno gospodarstvo ne može pravilno biti postavljeno niti se razvijati ukoliko se u proizvodnji izdašno ne rabi otpadni materijal kojega ima u izobilju. Život bilja proizvedenog na gospodarstvu nastavlja se kroz proizvode ili u preostalom materijalu, koji se dalje koristi u hranidbi bilja. U životnom se ciklusu najprije stvaraju organski proizvodi, a potom se ono što nije izravno upotrijebljeno kao hrana ljudima i životinjama koristi za razgradnju u komposištu ili izravno malčiranjem, čime se životni lanac zatvara.

Postoji više načina kompostiranja. Najčešći su u hrpama ili u jamama. Kod kompostiranja u hrpama kompost se miješa, a kod kompostiranja u jamama dodaju se gliste koje probavljajući ga ujedno i miješaju kompost. Ovakvo dozrijevanje komposta traje znatno dulje, ali se štedi na radnoj snazi. Kod kompostiranja na površini tlo se nikada ne ostavlja golo, nego pokriva vegetacijom ili raznim otpacima. Gnojivo i biljni ostaci razastru se po površini i zakopaju vrlo plitko nekoliko tjedana prije sjetve.

Površinsko kompostiranje

Kod tehnike površinskoga kompostiranja na površinu tla ne nanosi se odviše debeli sloj biljnih i životinjskih otpadaka i prirodnih mineralnih gnojiva. Materijal za kompostiranje unosi se u tlo ujesen tako da se rastvorba obavlja tijekom zime, a ukapanje u tlo u proljeće, nekoliko tjedana prije sjetve, kada su u pitanju ratarske kulture. U jesen se naneseni sloj ostavlja na površini, bez ukapanja, da slobodno trune. Čim se sloj rastvori na njemu naraste trava, zeleni pokrivač, koji se kosi kad dostigne određenu visinu. Kositi svakako treba prije cvatnje trave. Pokošenom zelenom travom prvenstveno se malčira tlo oko biljke, a ostatak se jednolično razastre.

Kod malčiranja sloj materijala mora biti vrlo tanak, tek toliko da prekrije tlo. Ne smije se ukapati jer služi kao malč za prekrivanje tla. Truljenje se nastavlja potpuno prirodno, bez gubitaka vrijednih sastojaka. Daljnju razgradnju obavljaju organizmi u tlu, kojima tako pripremljen kompost služi kao hrana, a oni svojim raspadanjem služe biljci kao hrana.

Kao materijal za kompostiranje koristi se: pokošena trava, trulo sijeno (samo žitarica koje nisu bile tretirane herbicidima), korovi, kućni otpad, gnoj životinja, peradi. Dugački organski materijal treba prethodno usitniti jer je tako razgradnja brža. Cilj je kompostom u tlo unijeti sastojke koji stimuliraju rad onih mikroorganizama koji ga pospješuju i pridonose kvaliteti bioloških proizvoda.

Obrada tla mehanički je zahvat u tlo, pedosferu, na različitim dubinama, raznim oruđima. Osnovni zadatak zahvata je održati i popraviti vodnozračni režim u tlu okretanjem, sitnjenjem, rahljenjem, miješanjem tla i povećanjem poroznosti, odnosno pripremiti oranični (površinski) sloj za sjetvu – klijanje, nicanje i glavni sloj zakorjenjivanja te primijeniti hraniva tijekom vegetacije kulturnih biljaka. Obrada se trajno odražava i na ostala svojstva tla - čuvanje vlage, aeraciju, aktivaciju mikroorganizama, aktivnost hraniva, humizaciju te pomaže pri gnojidbi i uništavanju štetnika i korova.

Eko načela obrade tla

Opća načela obrade tla ista su kao i kod konvencionalne poljoprivrede, s tim da su u ekološkoj poljoprivredi bolje prilagođeni klimi, tipu tla, vrstama bilja i očuvanju prirode. Tlo je potrebno obrađivati u stanju povoljne vlažnosti (najbolje kada se mrvi) te skratiti razdoblje kada je tlo golo, bez biljnoga pokrova (priprema i sjetva u jednom prohodu, primjena plodoreda s podusjevima, međuusjevima, nadusjevima, zelena gnojidba, malčiranje). Tlo je najbolje zaštićeno pod usjevom. Obradu i njegu treba maksimalno prilagoditi osobinama usjeva (dubini zakorjenjivanja, sklopu biljaka), kada su usjevi najmanje osjetljivi.

Priprema tla

Kao što je istaknuto, tlo je životna zajednica različitih organizama i samo ima svojstva organizma pa je potrebno o tom voditi računa kod njegovog pripremanja. Uspostavljanje prvobitne mikrobiološke aktivnosti u tlu i njegovo obogaćivanje humusom dugotrajan je posao.

Rigolanje

Kod odlučivanja za pripremu tla, imajući u vidu postizanje visokih uroda, čini se logičnim tlo što dublje pripremiti za sadnju i tako stvoriti povoljne uvjete za visoke urode. Prije pripremanja tla potrebno je znati: do koje dubine prodire korijen bilja u tlo, na kojoj se dubini razvija glavni dio korijena te što se događa ako se preplitko ili preduboko pripremi tlo za podizanje novih nasada.

Podrivanje

Podrivač ne izbacuje donji mrtvi sloj na površinu, nego samo produbljuje njegov oranični sloj i na taj način čuva postojeću mikrobiološku ravnotežu u tlu i stvara povoljne uvjete za njezin razvitak.

Proizvođači koji se žele preorijentirati ili početi baviti ekološkom proizvodnjom poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda na ukupnoj proizvodnoj jedinici ili njezinom određenom dijelu, moraju prvo proći tzv. prijelazno razdoblje (prema osnovnim smjernicama i standardima Svjetske organizacije ekoloških proizvođača, IFOAM, kao i europskim standardima, Uredba EU br. 2092/91, odnosno Zakonu i odgovarajućim propisima Republike Hrvatske). Vrijeme od početka proizvodnje prema ekološkim standardima predstavlja prijelazno razdoblje. Počinje prvim stručnim nadzorom kojim se utvrđuje stanje proizvodne jedinice i njezine mogućnosti udovoljavanja svim standardima. Prijelazno razdoblje traje najmanje godinu dana, a najduže pet i u svezi je s načinom prijašnjega gospodarenja, stanjem tla, vrstama i brojem stoke, višegodišnjim kulturama i dr.

Foto: depositphotos.com