Pothvat Marice Jakoliš: Ostavila olovku, uzela motiku i proširila imanje na tri županije!

"Ako radiš što voliš onda je sve isplativo", kaže Marica Jakoliš. Ona je jedna od prvih ekoloških proizvođača u Dalmaciji, a zatekli smo je za njezinim štandom na Seljačkoj tržnici ispred Super Nove u Zadru, gdje svake subote nudi svoje proizvode. Uglavnom sezonsko voće i povrće “od štađuna”, a sada su to su jari grav ili sikirica, slanutak kojega zovu i čičvarda, glavice i rešte češnjaka, kapula i kapulica, krumpiri i pomidori, a od voća grožđe (maraština, babić i plavina), svježe i netom osušene smokve na tradicionalan način, bez sumporenja i dodataka…

“Ja ne prodajem. Moji proizvodi sami sebe prodaju”, kaže uz karakterističan osmijeh.

Napustila posao knjigovođe

Nije otkucalo ni podne, a sve je planulo pa se zadovoljna mogla vratiti u svoju Bilu Vlaku kod Stankovaca. “Više volim proizvoditi nego prodavati”, povjerila nam je podsjetiši kako je prije 12 godina napustila posao knjigovođe u tvrtki gdje je radila 36 godina, otišla u prijevremenu mirovinu i - olovku zamijenila motikom.

“Žao mi je što nisam i prije”, naglašava Marica. Prvo što joj je palo na pamet je ekološka proizvodnja.

Prirodni kompost, plodored i domaće sjeme

Na hektar naslijeđene zemlje počela je saditi povrće koristeći isključivo prirodni kompost, poštivajući plodored  i - domaće sjeme. “Otpornije je od kupovnog/uvoznog, podnosi i visoke i niske temperature, ništa ga ne može iznenaditi. Također, staro domaće sjeme je jedino sigurno. Želim biti sigurna da će od onog što ja sadim moći jesti moja djeca, djeca moje djece i njihove obitelji. Pravo sjeme traje godinama, dok hibrid može potrajati samo godinu dana”, pojašnjava.

Za njezine domaće rajčice “kakve su nekad bile” i ostalo povrće ubrzo se pročulo, dvije kćerke uz nju su također zavoljele rad u polju, završile fakultete. Sada žive i rade u Zagrebu, ali kad uhvate vrimena - evo ih! “I moje dvije unučice provedu cilo lito tu u Biloj Vlaki”, ponosno ističe začetnica ekološke proizvodnje u Dalmaciji. U cijeli posao uključio se i zet pa danas, umjesto na jednom hektaru eko proizvodnju imaju na 10 hektara i to u tri županije.  

Za kredit založila cijelu mirovinu

No, prije nego što otkrije kako su to postigli, Marica podsjeća kako je paralelno s početkom proizvodnje pohađala tečajeve u sklopu  Programa Ujedinjenih naroda za razvoj - UNDP-ia. Uz znanja  dobila je i diplomu eko proizvođača, certifikate za svoje proizvode, eko-znak… Malo pomalo i kad se pročulo za njezine  proizvode, osim prodaje na pijaci i sajmovima, organizirala je i kućnu  dostavu u većim gradovima - Zadru, Splitu, Rijeci i Zagrebu. “Navečer ili rano ujutro uberem, zapakiram i šaljem. Uvjet je bio da su narudžbe sto i više kuna”, kaže.

Bez svega se može, ali bez hrane ne može. To nam je pokazala i korona. Tako mi je rodica rekla: E, moja Mare, sve firme mogu propast, ali tvoja i pogrebno, sigurno neće. Jer, moramo jesti i moramo umriti!

Da bi povećala proizvodnju digla je i komercijalni kredit  s ratom otplate kolika je njezina čitava mirovina. Bila je, dodaje, gotovo sigurna da će cijeli kredit vraćati iz poljoprivrede. Povećavala je proizvodnju i uz više od 50 vrsta povrća počela podizati i trajne nasade. Od UNDP-a dobila je 100.000 kuna za navodnjavanje maslina.

Od Bile Vlake do Rudanovca i Turčević polja

Povrće, vinovu lozu, masline, smokve i bajame danas uzgaja na oko 4 hektara u Biloj Vlaki. U međuvremenu prešla je i granice Zadarske županije. U Ličko-senjskoj županiji u općini Plitvička jezera u mjestu Rudanovac uzgaja šljive bistrice te stare sorte jabuka i krušaka. “Šljive ove godine nisu bog zna što. Lani je to bila prava bajka, Napravit ću džemove i rakiju za vlastite potrebe” , otkriva.

Ove godine na rod po prvi put dolazi lijeska posađena na imanju u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji kod Gubišnog polja. Točnije u Turčević polju. Na nekoliko hetara tu su i šljive, jabuke, dunje, trešnje… “Nema čega nema”, kaže ona. O svemu se najviše brine zet, on to kontrolira, kosi i uređuje. Malo pomalo i tako je OPG Marice Jakoliš s jednog proširio proizvodnju na 10-ak hektara i to u tri županije. 

Možemo hraniti 50 milijuna ljudi

Na pitanje kako sve stiže odgovara: “To se i ja pitam”. Dodala je još nešto: “Ako radiš kako triba i po zakonu kod nas te svi kontroliraju. Meni su svi za vratom: od inspekcija i agencija do eko-nadzora. Tko radi na crno nitko ga ništa ne pita”, govori.

Ipak, najveća joj je muka, kaže, što mladi odlaze u Irsku I druge strane zemlje: “Idu raditi tuđu zemlju, a isprid kuće imaju svoju. A, i kad su tu neće na svoju njivu. Idu u lance po krumpire”. Imamo sve. Bajka. Nas toliko malo, a bogatstva toliko da možemo hraniti 50 milijuna ljudi. Nas troje dice naši roditelji su odhranili na motiku, a sada pusta mehanizacija, sve na botune… Netko triba povesti računa, a mladi zasukati rukave. I, to je - to!”, poručuje Marica Jakoliš jedna i od inicijatorica osnivanja Seljačke tržnice u Zadru koja se pokazala kao pun pogodak.

Za kraj je još jednom prisnažila: "Bez svega se može, ali bez hrane ne može. To nam je pokazala i korona". Tako joj je, kaže, i njezina rodica, koja uzima od nje povrće, rekla: E, moja Mare, sve firme mogu propast, ali tvoja i pogrebno, sigurno neće. Jer, moramo jesti i moramo umriti!