Što odlikuje narodne nošnje Hrvatskog primorja, Dalmacije i Zagore?

Hrvatska je i mediteranska zemlja. More je oduvijek bilo naš prozor u svijet i poveznica s drugim kulturama. Upravo mediteranska kultura snažno je utjecala na sve naše krajeve. Osim što su se na našoj obali izmjenjivali mletački, austrougarski, talijanski i francuski osvajači, pomorci su iz dalekog svijeta donosili brojne običaje i predmete, snažno utječući na tradicijsku baštinu Hrvatske. 

Primjerice, u vrijeme žalovanja, na svim područjima Hrvatske originalno se nosila tradicijska ručno rađena odjeća bijele boje - u prirodnoj boji seljačkog platna, samo bez ukrasa. Međutim, običaj crne žalobne odjeće stigao je s pomorcima i proširio se na sve hrvatske krajeve. 

U kulturnu baštinu sjevernog Jadrana itekako je utkan i danas popularni morčić, dio autohtonog pučkog nakita, simbol Rijeke, Kvarnera i cijelog Hrvatskog primorja. Lik crnčića s bijelim turbanom  izrađen kao privjesak naušnica, broševa, ukrasnih igli, prstenova, u bezbroj varijanti. Nastao je pod utjecajem Venecije, kojoj je u 17. i 18. stoljeću Orijent bio opsesija, pa je hrvatski morčić zapravo skromnija inačica venecijanskog moretta. No, nakit s njima i danas se izrađuje i kupuje, a zlatne je naušnice s morčićem imala i moja majka. 

Budući da način odijevanja ljudi diktiraju i klima i gospodarska moć te kontakti s drugim kulturama, logično je da je hrvatsko Sredozemlje odjeveno laganije od sjevernih krajeva, te da spada među tipično sredozemne narodne nošnje, s bijelim košuljama, crnim suknjama, prslucima, crnim ili smeđim hlačama muškaraca. Osim toga, očekivano, krajevi uz more imaju manje vune i pletenih dijelova odjeće nego li zaleđe i brdski krajevi, premda itekako utječu i na narodnu nošnju regija uz more.

Burne promjene krajem 19. st. uz snažan razvoj prometa, trgovine i turizma rezultirale su kako srednjoeuropskim i urbanim utjecajima tako i zamiranjem običaja nošenja narodne nošnje, s tim da su žene običaj njezina nošenja u osobitim prigodama sačuvale do iza 2. svjetskog rata.

U zaleđu Dalmacije smještena je Zagora, a s obzirom na svoje korijene, rado ću ukratko predstaviti narodnu nošnje Drniša, gradića u kojem su se od davnina njegovali urbani običaji, tako da se i u obitelji moga oca nosila gradska odjeća i zapravo se radi o narodnoj nošnji drniške okolice. 

Sastavni su dijelovi ženske narodne nošnje marama ili okruga, lanena ili pamučna košulja, prsluk primetača, haljina ili provaljenica, pregača, tkanica (pojas, pas), zobnica (torba), sadak (sukneni haljetak bez rukava), bičve ili čarape, grlići, opanci ili gumenjaši.

U muškoj je obvezna drniška kapa (koju svojataju i Šibenčani, nazivajući je i šibenskom kapom), bijela košulja, prsluk krožet koji se za svečane prigode ukrašavao filigranskim gumbima ili pucima, kaputić s rukavima kaparan, pas, hlače gaće, čarape bičve, navlake terluci, te opanci i dugi ogrtač s kapuljačom kaban.

Uz dijelove ove tradicijske narodne nošnje vežu me i sjećanja.

Moj je dida Ante sahranjen s drniškom kapom na glavi, a svi njegovi unuci, na sprovodu u tamnim odijelima, nosili su na glavama te kape - crveno-narančaste, relativno plitke bez oboda, s dva niza crnih ručno vezenih ukrasa geometrijskih oblika. Osim toga, ta je kapa obvezni rekvizit svih srednjedalmatinskih klapa i vrlo se često viđa na njihovim koncertima. A atraktivnu i praktičnu drnišku vunenu narodnu torbu, šarenu i ručno rađenu, s resama, sebi sam kupila na tamošnjem sajmu i dugo je nosila. Originalno se takva torba izrađivala od ovčje vune, ali moja moderna vjerojatno je bila "samo" - vunena i drniška.