Simbol obitelji, topline i zajedništva - Ogulinska masnica vraća se na stol

"Masnica je jelo mojeg djetinjstva, to je simbol grada Ogulina”, započinje Mihaela Stipetić, glavna inicijatorica za osnivanje Udruge žena Ogulin, osnovane prvenstveno u cilju osnaživanja žena na području grada, ali i s ciljem razvitka zajednice i zaštite tog nematerijalnog kulturnog dobra.

Njoj je ovo jelo u sjećanju iz djetinjstva, mirisalo je zimi. Ogulin, naime, spada pod brdsko-planinsko područje gdje su zime nekada bile vrlo duge i hladne.

"Već od listopada je bilo mnogo snijega pa su baka i majka pekle masnicu. To je bio poseban miris koji je značio zajedništvo obitelji. U zimske dane bi i otac bio kod kuće, dakle svi bi bili na toplom. Sakupljali bi se oko ognjišta, zajedno provodili vrijeme i čekali da ju izvade iz pećnice kako bi ju jeli još vruću”, opisuje dodajući da joj je to najljepše sjećanje iz djetinjstva.

I zato joj nedostaje snijeg ” da vrati očeve i sinove, pa i majke koje danas rade od jutra do mraka - da nas sve vrati u kuću ”.

Imali su nekada blago, priča dalje, pa su muškarci ljeti po cijele dane bili u košnji. Djeca su im s majkama nosila masnicu kako bi povratili snagu. Obavezno se konzumirala i u pokladno vrijeme: tada je bila na prvom mjestu, tek poslije nje su po važnosti bile krafne, otkriva Mihaela. Dodaje i da primjećuje koliko ju danas Ogulinci vole i iznimno su na nju ponosni.

Domaće namirnice

Ogulinska masnica se radi od mekanog dizanog tijesta punjenog pirjanim lukom i jajima, a cijela je tajna u domaćoj svinjskoj masti koja joj daje prepoznatljiv, pun okus.

Važno je pritom istaknuti korištenje domaćih namirnica kao što su mast, jaja i vrhnje - koje su u prošlosti bile dostupne svakom kućanstvu pa je ovo jelo svatko mogao pripremiti u vlastitom domu. Pretpostavlja se da je umijeće njene izrade stanovništvo prihvatilo kao dio srednjoeuropskog utjecaja.

Pripremala se u kontekstu fizički zahtjevnih poslova poput žetve i košnje, ali i za prela, perušanje kukuruza, obiteljska okupljanja te doček gostiju. U pojedinim je slučajevima predstavljala zamjenu za cjelovit obrok, što se u lokalnom govoru označavalo izrazom "mala južna".

Recpet za ogulinsku masnicu potražite u galeriji fotografija ispod teksta

U ranijim razdobljima često se mijesila od krušnog tijesta, dok se kasnije počelo pripremati posebno, namijenjeno isključivo masnici, doznajemo od još jedne članice udruge, Irene Vujasin, koja je zaslužna za zapisivanje službene recepture ovoga jela za čiju se pripremu uvijek koriste domaće i lokalne namirnice. "Izrada masnice iziskuje iskustvo, volju i puno ljubavi", naglašava ona.

Dio žive baštine

"Značajan segment kolektivnog pamćenja čini legenda koja masnicu povezuje s Napoleonom Bonaparteom i gradnjom mosta u Oštarijama. Prema toj predaji, Napoleon ju je tijekom navodnog posjeta kušao kao jelo pripremljeno od skromnih sastojaka. Iako se takva predaja ne smatra povijesno provjerljivom, etnološki se tumači kao simbolički narativ kojim joj zajednica pridaje dodatnu vrijednost i značenje”, ispričala nam je Blanka Poljak Franjković, ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta (POU) Ogulin koja aktivno surađuje s udrugom na brojnim projektima.

Ogulinska masnica postala je 2025. nematerijalno kulturno dobro te je rješenjem Ministarstva kulture i medija RH upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Ona nije samo kulinarski recept, već dio žive baštine grada, simbol tradicije, zajedništva i generacijskog nasljeđa, prepoznata i na nacionalnoj razini, kao živa baština.

Članice Udruge su ponosne koliko je ovo jelo, unutar šest-sedam godina koliko djeluju na njenoj promociji, zaživjelo. Pojavljuje se na krstitkama, svadbama, velikim veseljima, kažu. Poslužuje se za dočekivanje gostiju i tu vide svoj uspjeh - vratile su masnicu na stol, ali i obitelji za stol.

Ovo jelo ne samo da se ponovno cijeni, već se sigurnim korakom penje na tron gdje mu je i mjesto. Njima je, kao volonterkama, to najveća nagrada – doći na ”krstitke” i osjetiti njezin miris, upravo to su htjele postići.

Recept se prenosio usmenom predajom

Ova delicija pripada skupini tradicijskih jela čija se prisutnost u svakodnevici ogulinskoga kraja može pratiti kroz više stoljeća, iako je do nedavno postojala isključivo u okviru usmene predaje i obiteljske prakse. Pripremala se u privatnom prostoru kuhinje, bez zapisanih recepata i bez formalne zaštite, ali s jasno prepoznatljivom ulogom u lokalnoj prehrani i društvenom životu, doznajemo od članica udruge.

Da ovo jelo nije novijeg datuma potvrđuju povijesni pisani izvori. Najraniji poznati spomen u hrvatskoj književnosti nalazi se u djelu Marka Marulića "Poklad i korizma" nastalom u 16. stoljeću i uvrštenom u zbirku Pisni razlike. U tom moralno-didaktičkom tekstu ona se navodi kao jelo povezano s pokladnim razdobljem, simbol obilja i neumjerenosti uoči korizmenog posta. Budući da se naziv pojavljuje bez dodatnog objašnjenja, može se zaključiti da je pojam već tada bio općepoznat čitateljstvu.

Masnoća - temeljna značajka

Dodatne potvrde dugotrajnog kontinuiteta nalaze se u jezičnim i migracijskim istraživanjima. Tijekom 16. stoljeća dio stanovništva s područja današnje Like i Ogulina sudjelovao je u seobama koje su dovele do formiranja gradišćanskohrvatske zajednice.

U gradišćanskohrvatskom jeziku zabilježen je naziv masnica kao oznaka za vrstu savijače, što lingvisti tumače kao prijenos leksičkih i kulturnih elemenata iz ishodišnih krajeva. Ta podudarnost potvrđuje postojanje jela i naziva u ogulinskom prostoru već u ranome novom vijeku, otkriva Poljak Franjković.

Taj se naziv pojavljuje i u leksikografskim izvorima s kraja 19. i početka 20. stoljeća, gdje se opisuje kao jelo karakteristično za ličko područje, najčešće definirano kao pita ili savijača pripremljena sa svinjskom mašću. Etimološki se naziv dovodi u vezu s riječi mast, čime se naglašava masnoća kao temeljna značajka jela.

Istodobno, etnološki zapisi bilježe regionalne razlike u nadjevu, tijestu i načinu pečenja, što omogućuje razlikovanje ogulinske masnice kao posebne lokalne varijante. Etnološka kazivanja iz ovoga kraja svjedoče o njezinoj ulozi u svakodnevici 18., 19. i 20. stoljeća.

Prvi zapis službene recepture

Sustavno prikupljanje i obrada podataka započeli su tek nakon 2019. godine kada je na inicijativu Mihaele Stipetić osnovana je Udruga žena Ogulin, čime su stvoreni institucionalni uvjeti za pokretanje postupka zaštite.

U provedbi zaštite formiran je i tim koji je prvi puta objedinio usmenu predaju, arhivske izvore i suvremeno etnološko istraživanje. Organizacijski i koordinacijski dio preuzele su Irena Vujasin i Mihaela Stipetić.

Etnološko i kulturnoantropološko istraživanje, temeljeno na razgovorima s 28 kazivača iz ogulinskog kraja, od kojih su 22 bile žene, a šest osoba muškarci, provela je Adrijana Puškarić, koja je ujedno izradila i tekst prijavnog obrasca prijedloga. U prikupljanju, provjeri i obradi dokumentacije sudjelovali su još Luka Atanasovski, Mirjana Poljak i Blanka Poljak Franjković.

Upravo je tijekom tog procesa, a zahvaljujući Ireni Vujasin, 2021. godine prvi put zapisana službena receptura, čime je stoljetna usmena predaja dobila i svoj pisani oblik. Time je osigurana mogućnost vjernog prenošenja znanja, ali i jasnog definiranja elemenata koji čine prepoznatljivu ogulinsku varijantu.

Nematerijalno kulturno dobro

Na temelju opsežne dokumentacije i provedenog istraživanja, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske donijelo je 4. srpnja 2025. godine Odluku o upisu umijeća izrade ogulinske masnice u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara, pod brojem Z-7908. Tom je odlukom potvrđeno da ima višestoljetni kontinuitet, jasno lokalno uporište i važnu ulogu u identitetu zajednice grada Ogulina.

Na popis nematerijalnog kulturnog dobra upisana i Imotska torta

Njezina zaštita pokazuje kako se tradicijsko znanje, koje se generacijama prenosilo bez pisanih tragova, može znanstveno dokumentirati i pravno zaštititi. Time masnica postaje ne samo gastronomski specijalitet, nego i prepoznato nematerijalno kulturno dobro, čije se očuvanje temelji na živom prenošenju znanja i prakse, zaključuje Poljak Franjković.