Po pitanju očuvanja Muzeja gljiva svi se prave - gljivama

Kad vas Zvonko Vuk iz gljivarskog društva “Kamilo Blagaić”, vodi kroz već pola godine zatvoreni Muzej gljiva koje izgledaju kao da su netom ubrane u šumi, osjećate se kao da ste u nekom tajnom svijetu u kojem biste lako mogli provesti i nekoliko sati. I ne možete vjerovati da je budućnost ovog posebnog mjesta u Zagrebu, službenog naziva Edukativni centar "Svijet gljiva prof. dr. sc. Romano Božac" zapravo ugrožena.

“Ovu sam osobno donio s otoka Sahalina u Rusiji. Bila je na jednoj brezi na sedam metara visine u parku ispred vojne zgrade. Morao sam potajno doći oko ponoći da je srušim. Vozač mi je donio ljestve i uspio sam je srušiti, raspala se na tri dijela i jedan je primjerak ovdje”, priča sa sjajem u očima Vuk u prostoru koji je životno djelo njegovog dragog prijatelja i znanstvenika profesora Romana Božca, osnivača Muzeja.

Svaka gljiva ima svoju priču

Gotovo svaka gljiva u muzeju ima neku takvu priču, jer kad je profesor Božac 2012. godine najavio osnivanje Muzeja, gljivari su se razbježali posvuda kako bi pronašli najbolje primjerke, točnije njih impozatnih 1.600.

“Ne mogu vam opisati kakav je to bio entuzijazam. Ljudi su išli po šumama, livadama, šumarcima, grmlju, močvarama, nije se pitalo. Samo da donesu što više vrsta, da i moja gljiva bude tu. Stvarali smo povijest”, sjetno će Vuk.

Zahvaljujući gljivarima, ali i posebnoj metodi liofilizacije koju je Božac otkrio pri jednom od svojih putovanja, ovo je mjesto jedinstveno u svijetu. Nigdje drugdje ne postoji ovoliki broj gljiva koje kao da su žive pa ne čudi da je slavni američki mikolog Roy Atling ovdje odlučio proslaviti svoj 80. rođendan.

Muzej je u prosincu 2024. zatvorio upravitelj, Javna ustanova Priroda Grada Zagreba i zabranio je bilo kakve aktivnosti.

Na naše upite iz Javne ustanove smo dobili pismeni odgovor kako će u skorije vrijeme imati konkretnije informacije.

“Muzeju je Javna ustanova prije godinu dana oduzela prostor od 60-ak kvadrata gdje smo održavali predavanja i imali garderobu i deset vitrina s eksponatima. Javna ustanova je rekla da taj prostor, zapravo stan, uzima sebi za ured i postavili su zid, a mi smo dio eksponata morali premjestiti u ovaj prostor koji sad izgleda dosta natrpano”, objašnjava Bojana Božac, kćer Romana Božca, spomenuvši kako je tijekom premještanja stradao dio eksponata.

Budući da je postojeći glavni stan, u kojemu je Muzej od 2013. godine, zapravo državno vlasništvo, što su isto saznali prošle godine, u Gljivarskom društvu su se ponadali da će možda država biti zainteresirana za očuvanje ove zbirke i brigu o njoj.

Tim smo se povodom obratili Ministarstvu poljoprivrede šumarstva i ribarstva, ali stigao je samo kratki odgovor kako je u pitanju državna imovina i Ministarstvo tu ne može puno, ali pokušat će pomoći.

Eksponati se ne smiju premještati

“Zapravo smo prošlu godinu saznali da se Država upisala u vlasništvo stana te da se traži njegova prenamjena, ali ova zbirka se ne može nigdje premještati. I najmanja vlaga, pomicanje ugrožava svaku od ovih gljiva”, objašnjava Vuk pokazujući kako je vlaga prošlo ljeto uzrokovala propadanje nekih gljiva, ali su, srećom, brzo reagirali i sušenjem, čak uz pomoć fena, spasili zbirku.

Liofilizacija je postupak oduzimanja vlage pa je jasno da je ona najveći neprijatelj eksponatima. I zagrebački potres bio je razlog za pojačani oprez, jer riječ je o staroj zgradi blizu poznate tržnice Dolac.

“Ulaznice su uvijek bile simbolične, tu nikome nije cilj zarada. Moj otac je Gradu dao i liofilizator koji je dobio na poklon. Zbirka traži dobrog gospodara koji će zajedno s Gljivarskim društvom sačuvati njezinu neprocjenjivu vrijednost”, ističe Bojana Božac.

S top lista TripAdvisora u zaborav

Uz to što bi sami prostor mogao dobiti neki redizajn i stvarno pretvoriti ovaj muzej u jedno malo iskustvo ulaska u šumu, kad bi postojao interes, i sami aparati, od škrinje za zamrzavanje gljiva do liofilizatora zahtijevaju stalnu brigu. Sve to pada na leđa članova Društva, najviše voditelja Muzeja Zvonka Vuka i turističke vodičice Ivane Kovačić.

“Prije zatvaranja muzej je bio prava atrakcija među turistima i bio je na listi deset najpopularnijih izložbenih prostora u Zagrebu na TripAdvisoru. Stalno dobivamo upite može li se vidjeti postav, ali ne smijemo ovdje nikog dovesti”, komentira Ivana.

Tijekom COVID-a Muzej se s pet prebacio na tri dana otvorena za posjetitelje, a ostale dane dolazili bi učenici osnovnih i srednjih škola koji bi s oduševljenjem gledali kako se pore šire s klobuka gljiva, te kako neke izgledom podsjećaju na gnijezdo s jajima, a druge na veliki bijeli oblutak. Otkrivali bi koje gljive jedu meso kao u poznatoj seriji “Posljednji od nas”, kako izgleda najotrovnija gljiva zelena pupavka, koji su i šampinjoni otrovni i kako to znati, te još mnogo zanimljivih priča.

Muzej je bio i prilika studentima da ono što čitaju u knjigama vide uživo, a među njima već postoje buduće nade koje bi rado preuzele brigu o njemu. Sve to sada čeka neka bolja vremena. Samo da ona dođu prije nego se ozbiljno ugrozi opstanak zbirke.