Nekoć se znalo, sadi se ono što je tu oduvijek raslo, gradi se od onoga što priroda sama nudi, a predmeti nastaju da bi trajali cijeli život. Đirani i garifuli krasili su prozore u starim limenkama od marmelade, šparozi su rasli uz kamene kuće, a ništa se nije bacalo jer je sve imalo svrhu. Drvo je u toj filozofiji zauzimalo posebno mjesto, bilo je ognjište, stol, stolica i tiha kronika obiteljskog života.
Danas, u vremenu brzine i industrijske proizvodnje, takav odnos prema materijalu gotovo je nestao. Posebno u Zagori, gdje su nekada zvuci pila i čekića dopirali iz gotovo svakog sela. Rijetki su oni koji još znaju od komada drveta stvoriti predmet koji nije samo upotreban, nego i ispunjen značenjem. Hrast, grab ili kljen sve češće završe u peći, a sve rjeđe pod rukama majstora.
Jedan od takvih ljudi je Ivan Drlje iz Zagvozda. U sedmom desetljeću života, ovaj tihi, uporni meštar o’ drveta za dobar komad zna' je, kaže, satima hodati šumama pod Biokovom, Orljačom i Brižinama, tražeći ono što je priroda već oblikovala.
"Ne goji se drvo u šumi, niti cura u selu“
U njegovu kraju postoji stara izreka: "Ne goji se drvo u šumi, niti cura u selu.“ I jedno i drugo, smiju se mještani, treba na vrijeme primijetiti da ne nestane. Ivan tu mudrost živi cijeli život. Ono što vidi u šumi, kasnije pretvara u stol, stolicu, tronožac ili alat koji će kasnije služiti desetljećima.
Posebno su prepoznatljive njegove stolice rađene 'po starinski“ - s tri noge i blago opaljene plamenom petrolejke ili u novije vrijeme let lampom. Taj postupak daje im patinu, trag vremena, kao da su već godinama uz komin, u dimu i razgovoru. Nekada su takve stolice bile središte kuće.
"Danas ih nitko više ne kupuje da bi sjedio uz vatru", kaže i dodaje: "Ljudi ih uzimaju zbog sjećanja na one davne zemane kada je pružena ruka u pogodbi bila jača nego današnja kakva rezolucija UN-a, a izgovorena riječ svetinja".
No njega u ovaj zanat nije povukla samo nostalgija, nego i inat. Kao dijete iz brojne obitelji, sjeća se da su imućnije kuće imale "katrigu“ – veliku stolicu s naslonom, namijenjenu domaćinu. Njegova kuća to nije imala.
"Obećao sam sebi da ću je jednog dana imati, a onda sam shvatio da je ne moram kupiti, nego je mogu sam napraviti", ponosno ističe.
U tome su mu, veli, pomogli korijeni. Otac Josip i stric Pero bili su poznati bačvari, tako je još kao dvanaestogodišnjak zavolio drvo i zanat koji će mu kasnije ispuniti i odrediti umirovljeničke dane. Iako je cijeli radni vijek proveo u tekstilnoj industriji, u zagvoškoj tvornici "Biokovka“, drvo ga nikada nije napustilo. Ma ni on njega. Danas iza njega stoje deseci katriga, stolova i posebnih stolica – "didovih repaša“, poznatih iz romana i filma Prosjaci i sinovi.
"Svaki pravi Imoćanin trebao bi imati repaš u kužini. To je dio naše povijesti, sviđalo se to nekome ili ne", smatra Ivan.
Četiri vrste drva za katrigu
U njegovoj radionici nastaju i vile, lopate, štapovi, držala za motike i maškline, ali i minijaturni drveni kompleti koji su postali traženi suveniri. Ti mali stolovi i stolice danas se nalaze diljem svijeta, od Kanade i Europe do Australije i Novog Zelanda. Jedan je komplet završio čak i kod pripadnika naroda Māori, kupljen tijekom kazališnih susreta "Glumci u Zagvozdu“. Za svaki predmet, naglašava, treba pronaći pravo drvo. I to nije jednostavno.
"Za jednu katrigu trebaju mi četiri vrste: jasen, orah, drinovina i hrast. Sve to mora se sušiti tri do četiri godine. Najteže je naći zakrivljeni komad za naslon. Ne savijam drvo, ja ga tražim takvog kakvo je već naraslo i kakvoga je Bog dao", objašnjava.
Drvo se, kaže, ne smije siliti. Ne može se od svakog stabla napraviti sve jer, dodaje, ne raste svako da bi postalo violina. Osim drvodjelstva, Ivan piše i deseteračke pjesme o starim vremenima, gumnima, guslama i životu koji polako nestaje. Sve to vidi kao isti zadatak, sačuvati ono što bi lako moglo biti zaboravljeno.
Svjestan je da iza njega vjerojatno neće ostati nasljednik zanata. Malo je onih koji su spremni raditi iz ljubavi, u tišini biokovskih noći. Ali on ne odustaje. Za njega drvo već ima oblik, sunce, kiša i vjetar su ga započeli, a on mu daje završni pečat.
"Gledam ga, vrtim, popravim, pa krenem ispočetka. Dok ne bude kako treba", priča.
