Hrvatski ovčar naše je kulturno dobro, odnedavno i sa službenim statusom

"Stoljećima uzgajan na području između Save, Drave i Dunava, hrvatski ovčar je bio dio slike slavonskih i srijemskih pašnjaka, šorova i dvorišta kao izvrstan radni pas, pas čuvar, ali i pratitelj gazde koji je slijedio u stopu, jer najčešće nije bio vezan", stoji između ostalog u odluci Ministarstva kulture i medija koje je koncem prošle godine tradiciji uzgoja i suživota s hrvatskim ovčarom dodijelilo status kulturnoga dobra.

Prema istoj, tradicija uzgoja i suživota s ovom našom izvornom pasminom pasa, ima višestoljetnu povijest na području Slavonije, Srijema i Baranje, matičnom području ove pasmine, koja se proširila na različite vidove života, od tradicijskog gospodarstva i ruralne svakodnevice u prošlosti do folklora, kinologije i identitetskih vrijednosti u novije vrijeme.

Kažu, podrijetlo i starost pasmine nisu sasvim razjašnjeni, no prema najstarijem poznatom zapisu iz 1374. godine, hrvatski ovčar spominje se upravo pod tim imenom na latinskom (Canis pastoralis Croaticus), a nalazi se u arhivu đakovačke biskupije. U njemu đakovački biskup Petar opisuje psa visokog oko tri pedlja (45 cm), tijela obraslog srednje dugom kovrčavom dlakom crne boje te glave obrasle kratkom dlakom i stršećih ušiju, ističući da je vrlo dobar za čuvanje stada svih domaćih životinja, što su morfološke i radne značajke koje su gotovo nepromijenjene zadržale do danas.

Ističu pritom da je najzaslužniji za razvoj i afirmaciju pasmine bio veterinar prof. dr. Stjepan Romić koji je pronašao vrijedne povijesne zapise iz 18. stoljeća u arhivu đakovačke biskupije. On je 1935. započeo sustavni uzgojni program sa psima đakovačkog područja, što je nakon 34 godine rada rezultiralo priznanjem pasmine od strane Međunarodnoga kinološkog saveza (FCI) 1969. godine.

Nadalje, hrvatski je ovčar opisan kao pas iznimne bistrine, okretnosti i energičnosti koji brzo uči i radi izvršavajući zapovijedi, otporan na sve uvjete i skromnih zahtjeva hranom, istaknuo se kao odličan pomagač pastirima, a sve do sredine 20. stoljeća bio je od iznimne gospodarske važnosti za slavonski prostor gdje se stočarenje u većem dijelu godine odvijalo ekstenzivno, napasivanjem na pašnjacima, u šumama, šikarama i strništima.

Od 19. stoljeća do danas su zastupljeni kao psi čuvari i na ergeli lipicanaca u Đakovu.

Na popis nematerijalnog kulturnog dobra upisana i Imotska torta

Za hrvatskog ovčara i dalje se u lokalnom govoru Slavonije koriste njegovi tradicijski nazivi: pulin, putar, čuko, garo i brojne izvedenice, dok je u službenoj upotrebi i stručnim radovima, uz naziv pasmine česta upotreba spomenutog latinskog imena Canis pastoralis Croaticus.

Dobivanjem statusa kulturnog dobra, određen je i sustav mjera zaštite ovoga vrijednog psa. Između ostalog, provoditi mjere kako bi se izbjegla opasnost od nestajanja, uništenja ili pretjerane komercijalizacije uz pridržavanje povijesno tradicijske matrice i pojavnosti kulturnoga dobra.