Čuvar tradicije: Ivan Delaš posljednji je lular iz Zelova

"Mala moja na Zelovu živi, radi lule i kamiše krivi“, tako se to pjevalo u Zelovu u općini Muć poznatom selu po izradi starinskih lula čiji su drveno-glineni proizvodi završavali diljem svijeta. A sve je počelo jednog jutra te jeseni, u prvoj polovici 19. stoljeća, kada se gusta magla spustila tiho na podsvilajske padine. Hladan zrak parao je obraze, ali starom majstoru iz obitelji Delaš baš je takvo vrijeme odgovaralo poslu koji je imao pred sobom. Nad hrpom svježe iskopane gline, "ubrane“ gore na Busovači i kod Zelovskih bunara, stajao je kao nad blagom.

Ta glina, koju su podzemne vode ispirale stoljećima, skrivala je siromašnu, ali dragocjenu smjesu od koje su se rađale lule, predmeti bez kojih se nekoć nije mogla zamisliti svakodnevica.

Starac je, kaže predaja, položio glinenu ploču na veliki kamen, polio vodom i počeo je ravnomjerno tući batom. Bio je to rad koji je zahtijevao mirnu ruku i strpljenje; najmanja trunka, komadić korijena ili kamenčić mogli su kasnije u peći upropastiti cijeli trud. Selo se okupilo oko njega, kao da prisustvuje staroj svetkovini. Promatrali su kako majstor precizno utiskuje glinu u olovne kalupe koji su služili generacijama prije njega. U pozadini se dizao gust dim, a plamen u peći preskakao je po stijenkama, otkrivajući lukove vatre koji su pripremali lulu za njen oblik i čvrstoću.

Pred zoru, dok se još ledila trava, lula bi bila gotova - čista, tvrda, ukrašena. Spremna krenuti na put: na tržnicu, kao poklon, ili na Vran planinu među duvandžije koje su danonoćno nosile duhan na leđima, uvijek u strahu od filanca, žandara što su gonili svakoga tko se usudio zaraditi kruh mimo državnih pravila.

Posao koji traži mirnog čovjeka

Stoljećima kasnije, pod istim tim brdima, još se mogao vidjeti gotovo isti prizor. Pokojni Stipan Domazet bio je jedan od posljednjih koji su znali taj stari zanat. A jedan dječak, tada desetogodišnji Ivan Delaš, stajao je kraj njega i upijao svaki pokret, svaku tajnu koju nisu zapisale ni knjige ni seoski zapisnici. Danas, u šezdeset i šestoj godini života, Ivan je posljednji lular u selu, zadnja karika u lancu dugom nekoliko stoljeća.

Sve započinje izborom najboljeg komada drveta. Javor, lijesku ili rašeljku, one iste vrste koje su njegovi stari smatrali najboljima.

"Kamiš se mora raditi iz pravog drveta. Mlada grana, ručno izbušena, omekšana u vrućoj vodi i savijena u krivači, idealna je za tako što. Kad se osuši, dobijete onaj vrlo važan dio buduće lule. Tek tada se spaja s keramičkim tuljkom, glavnim i najzahtjevnijim dijelom posla", opisuje Delaš, ističući da takav posao traži mirnog čovjeka.

"Ne možeš ovo raditi ako si nervozan. Sve bi otišlo uprdec", smije se Ivan dok prstima prelazi preko starih kalupa, nekih starijih i od dvjesto godina.

Glina se danas kupuje, no tehnologija izrade ostala je ista: turcizmi, austrijska preciznost i lokalna dosjetljivost prepliću se u svakom komadu. Oficirske, Franc Jozefove, turske, mletačke… i na kraju ona jedinstvena, zelovska - Delašuša. U njegovoj radionici stoje lule, svirale, drveni kalupi i cigaršpic... Svjedoci vremena kad se u Zelovu od toga živjelo više nego od zemlje ili stoke. Sve je počelo s cigalinima, cigaršpicama koje su seljaci donosili na sajam u tisućama.

"Danas sam ja jedini preostali 'moderator' te nekadašnje svakodnevice. A paradoks je što većinu lula ne izrađujem u Zelovu nego u Zagrebu, gdje živim sa suprugom Snježanom. Ona me nagovarala da se ozbiljno posvetim poslu. Tek sam sa 46 godina počeo izrađivati lule: prvo za sebe, pa za rodbinu, a onda i sve ostale. Dvadeset godina kasnije mogu reći da su moje lule obišle svijet - od Novog Zelanda do Sjeverne Amerike. Najviše ih odlazi u Italiju, posebno Torino i Padovu, gdje imaju mnogo poklonika", kaže Ivan.

Radionice s glinom

Iako je upravo Mletačka Republika bila kolijevka izrade keramičkih lula, Zelovo je razvilo svoju jedinstvenu varijantu. Tamošnji mještani u pravilu, nisu živjeli od poljoprivrede ili stočarstva koliko od te izrade drvenih predmeta. Preokret u proizvodnji donijeli su već spomenuti cigaršpici ili cigalini, od kojih je živjelo više od šezdeset posto domaćinstava. Tisuće komada završavale su na sajmovima diljem Dalmacije. Po njima su nastale i stare pjesme: "…kod Alagića kula, Zelovljani viču: evo lula“ ili "Masovčića di je kula, ondje viču: evo lula“. A i cure su bile na glasu, pa su momci tim deseteračkim napjevima poručivali djevojkama koje su cijenili zbog vještih ruku i marljivosti. I tako su ti cigalini sredinom prošlog stoljeća polako istisnuli lule. Cigareta je zavladala, filtera nije bilo, a cigaršpic je bio spas. Ipak, lule i njihovi majstori preživjeli su dovoljno dugo da njihove rukotvorine stignu diljem tadašnje Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, pa i dalje.

Danas se "Delašuše“ nalaze posvuda. Okačene o maslinama, zabačene u ribarskim mrežama, otkrivene pod tavanima ili u kućama diljem bivše državne zajednice odnosno po selima i gradovima gdje im nitko više ne zna porijeklo. No vrijeme nije imalo milosti. Industrija je došla, novi materijali istisnuli su staru glinu i drvo, a majstori su se jedan po jedan gasili. Ostao je samo Ivan.

"Ali neće na meni stati", kaže odlučno ovaj zadnji lular iz Zelova koji svoje znanje rado dijeli sa svima onima koji žele nastaviti s radom. Zato održava radionice po školama, podučava djecu kako zamijesiti glinu, savinuti drvo, napuniti kalup. Dok njegovi nećaci, Josip i Roko, jedva čekaju svaki susret s drvetom i glinom.

"Kad vidim kako rade, vjerujem da će bar dio ove tradicije ostati živ", uvjeren je Ivan u bolje sutra zelovske "Delašuše“.

Cilj mu je, kaže, jasan: zelovsku lulu staviti na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine. Polovica posla je već obavljena. Lula se vratila kao suvenir, autentičan hrvatski proizvod koji turisti prepoznaju, a stručnjaci cijene.

Iza toga stoji čovjek kojeg mnogi poznaju kao baku Mandu s radijskih valova Radio Splita i Kaštela, ali tek u radionici shvaćaš da njegovi radovi govore više nego ikad ijedna šala. Zbog toga pod tim grubim kamenjarom Svilaje i dalje tinja žar starih majstora. A sve dok Ivan Delaš pali svoju peć, Zelovo neće ostati bez svojih lula i ove jedinstvene priče po kojoj su stanovnici ovog sela pod Svilajom itekako poznati.