Nema do pelješkog dingača

Crno vino Dingač, berba 2012. godine, Anto Palihnića iz Kune na Pelješcu proglašeno je najboljim vinom, na nedavno završenoj Sabatini koja je ove godine održana u Konavlima - Milni u Dubrovačko - neretvanskoj županiji.

Najstariji dalmatinski susret vinara, ove godine okupio je jaku konkurenciju, osobito u kategoriji buteljiranih vina, gdje je pristiglo 146 uzoraka iz Hrvatske i inozemstva. U finalu crnih vina bila su četiri vina renomiranih hrvatskih vinara, struka je odlučivala o najboljem važući fine nijanse i na kraju su Palihnićev Dinagč proglasili šampionskim.

"Osvajao sam i do sada medalje, ali nikada nisam bio prvi. Uvijek sam bio tako blizu, a tako daleko, pretekao bi me Plenković ili netko drugi od naših vrhunskih vinara. Evo, ove godine sam ja šampion", govori Palihnić sretan zbog svog uspjeha

Anto Palihnić iz Pelješca šampion Sabatine

Anto Palihnić je čovjek koji ima četrdeset godina iskustva u vinogradarstvu i dvadeset u vinarstvu. Njegovo lice odražava trud i muku dalmatinskih težaka koji su naučili iz krševite i škrte zemlje izvući ono najbolje za stvoriti šampionski proizvod, a njegovi poslovni potezi odraz su zdravog racionalnog duha istog tog čovjeka s krša, koji je uvijek znao povući pravi potez da osigura opstanak sebi i svojoj obitelji na teškom terenu.

Dobro je proizvoditi fino vino, primati pohvale od prijatelja na zajedničkom druženju, zatim turista koji su opijeni Dalmacijom tijekom ljeta, ali od ljepote i pohvala se ne može živjeti. Nekada su dalmatinski težaci na rascjepkanim parcelama proizvodili za prehraniti svoju obitelj. S viškovima bi tovarima kopnu, leutima ili gajetama na vesla morem dolazili do najbližih gradova i prodavali vino, ulje, smokve, mendule po kućama - nekome decilitar, nekome litru.

Danas je priča drugačija - traže se velike količine sirovine, suradnja s kooperantima, treba imati tvrtku koja će sve to pratiti i imati organizirani sustav distribucije da se približi kupcima. U suprotnom, sve ostaje samo na lijepim riječima i pohvalama o osvojenim medaljama i peharima. Zbog toga je junak ove priče osnovao tvrtku Pelješki vinogradar i krenuo u surovu borbu s tržištem.

"Na svojoj zemlji imam 41.000 čokota i u najmu još 20.000 koje obrađujem. Surađujem sa 60 kooperanata od kojih otkupljujem grožđe i redovito ih plaćam. Proizvodim godišnje trideset vagona vina. Mi vinari se suočavamo s velikim teškoćama u plasmanu naše proizvodnje, ali mi se snalazimo.

Dobro smo se pozicionirali, osobito u domaćim grupacijama trgovačkih lanaca, tako da pokrivamo cijelu Hrvatsku. Na taj način pokrili smo veliki teritorij, a i disperzirali rizik. Uvijek je bolje raditi s više kupaca, nego manje. Kad radite s jednim ili dva, pa kad jedan stane, onda ste odmah u velikim problemima", govori Palihnić.

On ocjenjuje trenutnu situaciju u hrvatskom vinarstvu. Unatoč uspjesima koje postiže u dosizanju kvalitete i u tržišnoj utakmici, u njegovim riječima ne vidi se optimizam. "Situacija na tržištu je jako teška. Konkurencija je strašna, velika količina vina se uvozi. Nama ne smeta konkurencija, ali sumnjamo na kvalitetu vina koje završava na policama. Meni i drugim vinarima nije jasno kako se kvalitetno vino u boci od 0,75 može prodavati po cijeni od 10,99 kuna s PDV-om i trgovačkom maržom, a mi znamo da je proizvodna cijena 14, 15 kuba. Drugi problem smo mi sami vinari koji smo neudruženi, idemo sami prema trgovačkim lancima, rušimo cijenu jedni drugima. Mi pelješki vinogradari i vinari trebali bi se udružiti i zaštiti naš plavac te ići prema kupcima sa zajedničkom cijenom", kaže Palihnić.