Još uvijek jedemo kineski češnjak!

Hrvatska svake godine uvozi iz Kine ogromne količine bijelog luka (češnjaka) jer je on na našoj trpezi veoma bitan. Koliko je on bitan kao začin, jedna je priča, a koliko je koristan kao lijek - svima je dobro poznato.

No, trebamo si postaviti pitanje moramo li uvoziti tolike količine te povrtnice? Da bih došao do bilo kakvog odgovora, prošetao sam Dalmatinskom zagorom gdje češnjak jako dobro uspijeva. Zaustavio sam se ponovno u mjestu Ljubitovica, na oko 24 kilometra od Šibenika i 22 od Trogira.

Tradicionalna sadnja češnjaka

U Ljubitovici, pored ostalih zagorskih sela, tradicionalna je sadnja češnjaka od davnina. Nekada je to mjesto nastanjivalo i do 2.000 žitelja, a danas ih ima svega pet ili šest stotina, kako kaže jedan od žitelja, Mate Višić. Zatekao sam ga u njegovoj kući u Ljubitovici, iako je davnih sedamdesetih odselio u Trogir u potrazi za lakšim životom.

Tu je proveo radni vijek u brodogradilištu kao stolar. I pored toga, nije napustio selo, već je i nadalje obrađivao polja svojih predaka i na njima uzgajao, pored ostalog i češnjak. On i žena mu Šime, iako u poodmaklim godinama, rade na zemlji kao da nikad s nje nisu niti otišli. Mate govori: "nekada je svaka obitelj sadila češnjak i uzgojila bi po 500 do 1.000 rešta (vijenaca) na kojem bi se nalazilo, ranije 50, a sada 25 glavica, zdravog i ekološki čistog ploda. Kada sam malo proračunao, došao sam do broja od preko 100 tisuća kilograma godišnje proizvodnje u cijelom selu.

Navodnjavanje najveći problem

U Dalmatinskoj zagori ima puno sela u kojima veoma dobro uspijeva ta povrtnica, a nadam se i u drugim krajevima, samo za to treba stvoriti preduvjete. Zbog lošeg puta, nedostatka vode, slabe struje, bez telefona i bilo kakve komunikacije s urbalnim sredinama, seljaci su poslije drugog svjetskog rata napuštali sela u potrazi za lakšim životom. Danas većina sela ima sve to izuzev vode koja je i najbitnija za egzistenciju", kaže Mate.

"Kada bi netko vodio računa o mogućnostima koje pruža Zagora za proizvodnju ove povrtnice, a i ostalog zdravog povrća, poduzeo bi mjere da se dovede voda i omogući težacima da uzgajaju one količine koje bi mogli, Hrvati bi imali dovoljno zdrave hrane za svoje potrebe, potrebe turizma, a i dio bi se mogao izvoziti. Tada bi jeli i domaće proizvedeni češnjak, koji po kvaliteti i ukusu ne može nadomjestiti niti jedan iz svijeta."

Udruga proizvođača češnjaka

U susjedstvu sam zatekao i Jozu Višić, seoskog kovača, jedinog na ovim prostorima koji također potvrđuje ovu priču. On je ostao vjeran selu i od velike obitelji jedini ostao na ognjištu. Nekada, dok je selo bilo puno žitelja, nije mogao dignuti glavu od posla, jer je morao proizvoditi sav alat za obradu zemljišta. Nekada je svaka kuća imala po desetak motika, a isto tako i drugog alata, dok je danas dovoljna jedna motika, a i ta nije iskorištena. Pored svog kovačkog posla, i on sadi češnjak, jer to je nezaobilazna tradicija koje se neće odreći. Naravno da sadi manje, ali i na njemu zaradi koju kunu. Jozo uporno proizvodi i nadalje sve alate i ostale potrepštine za seosko domaćinstvo i nosi na tržnicu u Trogir. Bez toga ne može jer ljubav za rad i tradiciju jača je od razmišljanja je li to profitabilno ili ne.

Danas u tom selu postoji Udruga proizvođača češnjaka koja je jedina članica međunarodne asocijacije Slow Food koja broji preko sto tisuća članova diljem svijeta.

Otišao sam iz sela razmišljajući jesu li Vlada i Ministarstvo krivi za sve? Zar ne bi trebala lokalna uprava i samouprava voditi računa o tome što bi se moglo profitabilno proizvoditi na tom području, izraditi planove i prijedloge pa ih ponuditi Ministarstvu i Vladi kao bi zajednički iznašli način i mogućnost realizacije tog plana. Mislim da je to jedini način na koji bi se daleko lakše rješavali problemi u korist svih nas.