Slavonijo, tko te...

...nije volio ne zna što je izgubio.

Inati se Slavonijo ljepota nek tvoja boli...

Razmišljam, Slavonija ne može sama po sebi i za sebe. Slavonija se ne može sama voljeti. Slavonija treba čovjeka – ljude! Pune kuće i pune staje. Slavonija je selo i grad. Slavonija treba one koji će, ne samo voljeti njenu zemlju i blago, nego i raditi. Iskreno i svakodnevno. Slavonija treba obiteljska gospodarstva. Slavonija ne zna i neće živjeti od pomoći, ona treba pomagati. Slavonija je Bogom dana da pruža, a ne da prima. Jer, negdje je zapisano: "Bogat je onaj koji daje, a ne tko ima i uzima". Prirodna i ljudska katastrofa koja se dogodila ovih dana povezuje nas i veže. Vezat će nas još neko vrijeme, a onda? Voljeli bi da se sve to nastavi. Da taj ushit zajednice i pojedinca traje, da je kontinuiran te da se preseli i u (važno!) druge hrvatske krajeve koji su poplavljeni kojekakvim poplavama ljudske nebrige za same sebe, zajednicu, ali i okoliš koji uživamo hedonistički i usko u interesu trenutka – pa dok traje nek traje.

Prijedlog ad hoc – neodložno nastaviti

Neka krizni stožer od države organiziran za koordinaciju pomoći poplavljenim područjima ostane ondje sve dok se ne vrate ljudi i život oko njih, dok se ljudi ne vrate u sva napuštena sela Slavonije, ne samo u poplavljena. Neka nastave popisivati i popišu sve napuštene, urušene kuće i škole u onim selima gdje još netko živi i sve one kuće koje su na prodaju, iz kojih život odlazi, tko zna kamo, a nalaze se izvan poplavljenih područja. Neka ta akcija traje bez prekida koliko god je vremena (godina) potrebno i, važno – u isto vrijeme neka se osnivaju krizni stožeri u svim onim napuštenim, a time i siromašnim područjima Hrvatske koje je poplavila tužna sudbina raseljavanja i bijele kuge (Istra, Lika, Zagorje, Prigorje, Dalmatinska zagora, Dalmacija i otoci, Primorje, Posavina, Moslavina, Bilogora, Gorski kotar). Neka se napravi popis u cijeloj zemlji sad kad je krenulo. Neka nam se objave podaci.

Katastrofa koja se ovom prilikom očitovala vodenom poplavom ima širih razmjera i dubljih je korijena od dnevne borbe da život u poplavljenim područjima vratimo u normalu. Sad je ono najvažnije, prioritetno, ljudski ispravno i bez otezanja potrebno. I sami smo se organizirali kako bi prikupili čim više pomoći za nastradale ljude i njihovo blago kroz Udrugu uzgajivača simentalskog goveda Požeštine i Udrugu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava Hrvatske – „Život“.

Ipak, osvijestimo činjenicu. Poplave i suše u Slavoniji se izmjenjuju godinama. Ne samo one prirodne, već i ljudskim djelovanjem izazvane. Zemlju u Slavoniji već desetljećima plave kojekakve erozije. Primjerice, zakiselili smo je, utabali snažnim i teškim traktorima, iskoristili humus, postala je nepropusna, ostaje bez kisika i hrane, izgnali stoku (blago) kojekakvim birokratskim zavrzlamama jureći za bogatstvom preko noći, raselili obitelji, izvezli hranu proizvedenu u njoj i kreditima vezali one koji žele raditi. U međuvremenu, nismo podigli niti jedan zavjetni spomenik bijeloj kugi koja hara Slavonijom. Ne bi li i to mogli? Ne bi li se stanovnici još kojeg grada ili sela u Slavoniji, uz Osijek i Požegu (koji su autoru poznati) mogli zavjetovati protiv kuge koja vlada i podići joj spomenik. Našao bi se i donator. Ovaj put virtualnoj kugi. Označimo nekako ovo surovo vrijeme u kojem nikako da progledamo i osluhnemo, osim dok nas Božja volja i sile oko nas ne opomenu jezikom kojeg nema u Google prevoditelju. I što onda? Kako dalje? Istim smjerom i intenzitetom?

Gdje je pukao nasip? Tko ga je potkopao? Tko se igrao dinamitom? Kako se zove rijeka koja je poplavila ljudske sudbine u 120 praznih sela u Hrvatskoj? Koja rijeka je poplavila toliko snažno da je 60 000 obitelji prestalo živjeti od uzgoja krava i proizvodnje mlijeka – uglavnom u Slavoniji? Halo, Vlada! Halo, ministri! Halo, gradonačelnici! Halo, općinski načelnici! Halo, političari! Halo, seljaci! Halo, radnici! Halo, građani! HALO, Miroslave!

Uključite sirene, puhnite u trube i uzbunite sve gradove i sela. Zvonite u svim crkvama i na svim zvonicima. Poplava i suša pustoše po Hrvatskoj i tamo gdje se osjećamo tako sigurno. Poplava! Dignimo nasipe. Osigurajmo si hranu u zemlji koja je gladna uz Slavoniju i sva njena prozivana bogatstva.

Ima li neka pojava, oko nas, koja će nas trajno osvijestiti? Je li dovoljno samo veliko ljudsko srce kad se nešto dogodi? Je li dovoljno da nam srce kuca za vatrene svake druge ili četvrte godine? A što je sa svakodnevicom?

Da skratim, već godinama nas zapljuskuju poplave, a ne vidimo i ne čujemo. Svađamo se, obećavamo, gradimo kanale u mislima, pišemo projekte, množimo administraciju, čekamo investicije, novce iz EU. Oko nas sve mladi lavovi – manageri najbolji u EU i svijetu. Mi smo najljepši, najbolji, kod nas se najbolje jede. Mi smo najbolji domaćini. Mi imamo najljepše more, najljepše nizine i planine. Najčišću vodu i najbogatije šume. Mi imamo plin i naftu. Mi najbolje oremo, ali smo u isto vrijeme gladni domaće hrane. Kad ćemo si priznati činjenice? Da nema onih od kojih smo bolji danas bi u našoj zemlji zavladala glad.

Što ako poslije poplava u Slavoniji uslijede suše? Jesmo li spremni?

Odgovori na pitanja u tekstu već su godinama u opticaju od nas nekoliko koji se javno očitujemo i pružamo rješenja kroz skupinu "Živo selo". Javno ih ističemo u opsegu i domeni koji su nam dokučivi i najbliži. Oni su jednostavni za razumjeti, ali očito teže provedivi u zajednici u kojoj kultura smrti, u odnosu na onu života ima sasvim dovoljno supstrata. Pa i u poplavama za koje nemamo izgrađene fizičke brane.

Ljudski i krajnje empatično, inspiriran poplavama u Slavoniji, ukazujem na potrebu brzog zaokreta i energičnih reakcija koje će jednostavno, svojom glavom i snagama, Slavoniji i Hrvatskoj, a onda i zajednici naroda Europe, u koju smo se unjedrili, vratiti život. Sve je već negdje i od nekog zapisano, samo se trebamo odrediti. Što hoćemo? I tko će?

Vozeći se jednim od najbogatijih krajeva Europe (od Salzburga do Münchena, oko 150 kilometara) u pejzažu i arhitekturi "par excellence" osjetit ćete se kao u prekrasnom stajskom objektu sa svim njegovim mirisima. Ondje miriši na život. Kod nas bi to okarakterizirali smradom. Potom bi izmakli smjer autoceste (naravno davši je u koncesiju) kako se ne bi posramili opet Života ili bi uputili inspekciju da pozatvara te izvore Života. Jedva čekam da u Slavoniji počne mirisati kao na putu od Salzburga (Austrije – zemlje s najmanje nezaposlenih u svijetu) do Münchena (Njemačke – najsnažnijeg gospodarstva na svijetu).

Za radoznale i neupućene spremni smo organizirati dvodnevni izlet,"Learning by doing - moving".

Autor: Miroslav Kovač, aktivni član Živog sela i Udruge OPGH Život, Foto: depositphotos.com