Proizvođači moraju biti i vlasnici hladnjača?!

"Sve te razne otkupljivače poslao sam na lijepo mjesto.Zašto? Prvo ne razlikuju i ne žele razlikovati način proizvodnje, eko, bio i slično. Zatim proizvod koji otkupe deklariraju pod ime koje njima odgovara. Cijena je takva da primjerice, ja prodajem kilogram za 30 kuna, a otkupna je od 3 do 7 kuna za kilogram, a radi se o istoj klasi i istoj kvaliteti proizvoda", riječi su Bojana Jambrešića koji govori o svojim iskustvima s prodajom jagoda. Drugo pitanje su hladnjače. U pravilu hladnjače da, ali da su vlasnici sami proizvođači. Nije važno da li je riječ o udruzi, zadrugama i slično.

No, dva proizvođača nisu u stanju da se dogovore i nešto naprave. Jambrešić misli da je osnovni problem prevelik apetit prekupaca i otkupljivača koji drže sve konce u rukama. A danas drže i hladnjače. Najveći je problem taj što nema raspodjela struke i to je situacija da proizvođač proizvodi, a trgovac prodaje, netko treći da radi marketing, te da tehnolozi upravljaju i vode hladnjače. Ovako danas seljak radi sve to.

"Tržišta ima itekako i to toliko da ne možemo namiriti potrebe ali smo još blokirani iako smo u EU. Npr. moje jagode završile su u više navrata u Njemačkoj", ističe Jambrešić kod koje turisti iz Njemačke nailaze i beru jagode. On smatra da je naša šansa što prirodnija proizvodnja. "Ja sam sav svoj urod prodao na kućnom pragu osim dvije dostave gdje mi je sve bilo plaćeno", kaže Bojan kojemu su za kilogram jagoda nudili pet kuna.

Godišnje se u našu zemlju uveze voća za 900 milijuna kuna. Jedino mandarina i jagoda se proizvede dovoljno za naše potrebe. "Upravo tajming naše prodaje je problematičan jer nemamo hladnjača koliko nam treba. Jabuka uvozimo čak 50 posto. Uvoz voća i povrća u velikoj je mjeri premašio uvoz ostale hrane. Ukupna svota koju Hrvatska potroši na uvoz voća i povrća godišnje dosegne i do 223 milijuna dolara. No, mi moramo imati mrežu hladnjača i to takvih da u većini budu u rukama proizvođača. Kako to provesti. Mora sufinancirati ili pomoći država, ili pak neki od europskih fondova. No, država je ta koja mora osigurati uvjete, a i organizirati proizvođače po pojedinim područjima. O tim mrežama hladnjača smo mnogo govorili, ali ništa. Ima i još nešto, marketing.

Naši kupci su nasjeli na laži i obmane trgovačkih lanaca. Oni traže, nude i prodaju samo tzv. 1.klasu. Lijepe, pa makar i stare po godinu i dvije, a ukusu ništa. Naš delišes i kada je druga klasa je odlična jabuka. No, njega neće otkupiti nitko. A kupce treba naučiti da jedu domaće i kvalitetno a ne da praznimo europske hladnjače i uzimamo jabuke stare i po dvije godine. I umjesto da završe kao hrana konjima dođu u naše trgovačke lance.

Nešto uspješnije dolazi do organiziranja proizvođača jabuka u okolici Osijeka. Slijede primjer Italije koja pokriva 10 posto svjetske proizvodnje jabuka. Oni su znali iskoristiti fondove EU. Samo Južni Tirol proizvodi godišnje 1,18 milijuna tona. U tom kraju povezivanje voćara dovedeno je do savršenstva, jer tu proizvodnju na 18.000 hektara ostvaruje čak 8000 okupljenih proizvođača", ističe Josip Plivelić, vlasnik hladnjače Gomolava d.d.

"Riječ je uglavnom o proizvođačima koji u posjedu imaju obiteljska imanja prosječne veličine 2,5 hektara, što znači da prosječan talijanski proizvođač jabuka raspolaže upola manjom površinom za obradu nego hrvatski. To ukazuje da prostora za povećanje proizvodnje u Hrvatskoj itekako ima", ističu u toj organizaciji proizvođača jabuka.

Za Italiju je bilo jako važno udruživanje i standardiziranje proizvodnje. Prosječna površina voćnjaka, je vjerovali ili ne, tri puta veća od onih u zemljama EU. No, upravo taj nedostatak rashladnih kapaciteta je usko grlo. Samo je to rješenje. Regionalna hladnjača i distributivni centar u Slavoniji koji bi bio u vlasništvu proizvođača. EU proizvođači upravo to imaju. Kod nas ima jedan određen kapacitet hladnjača ali su vlasnici otkupljivači. I onda poticaji idu trgovcima, a ne proizvođačima. Sve se jabuke prodaju. Istina. Ali po 2,5 kune za kilogram jer se moraju sve prodati odmah i otkupljivači ih ucjenjuju jer znaju da ljudi nemaju gdje s urodom. I onda je cijena naše svježe jabuke ista uvoznoj, ali staroj godinu dana."

Stručnjaci ističu da Hrvatska ima potencijal za 60.000 hektara voćnjaka, što bi joj omogućilo zadovoljavanje vlastitih potreba te izvoz voća za oko 350 milijuna dolara godišnje.

Kod nas je Agrofructus, tvrtka Agrokorova, najveći otkupljivač i o njima sve ovisi. Zapošljavanju 450 djelatnika i surađuju s više od 3.500 kooperanata tj. indirektno s 25.000 zaposlenih u kooperaciji. Posjeduju sedam velikih otkupnih centara specijaliziranih prema pojedinim robama. U Opuzenu plasiraju 50.000 tona voća i povrća, a i opremljeni su najmodernijim kalibratorom za mandarine kapaciteta obrade 35 tona u satu.

"Godišnje plasiramo na tržište 25.000 tona mandarina, što predstavlja 50% ukupne domaće proizvodnje, te od toga izvozimo 18.000 tona. U otkupu mandarine surađujemo sa oko 850 koperanata", ističu u Opuzenu.

Agrofructus Belica je specijalizirana za prijem i pakiranje krumpira i godišnje plasiraju 22.000 tona krumpira, od kojih 2.000 tona iz vlastite proizvodnje, i pokrivaju 15 % ukupne domaće proizvodnje.

Mladog krumpira godišnje plasiraju 11.000 tona. U Hrvatskoj se otkupi oko 7 500 tona, što predstavlja 26 % ukupne domaće proizvodnje. Tu je i otkupna stanica u Dugom Selu koja je upravo specijalizirana za čuvanje jabuka. Kapacitet ULO komora je 10.500 tona. Godišnje plasiraju 23.000 tona jabuke. Agrofructus Lipovac je kapaciteta 20.000 tona, prostire se na 25.000 kvadratnih metara, ima mogućnost čuvanja 14.000 tona luka i krumpira u jednom turnusu i opremljen je modernim uređajima za pročišćavanje, kalibriranje i pakiranje.

"Godišnje proizvedemo 14.000 tona crvenog luka, što je 28% ukupne domaće proizvodnje.
Plasiramo i 5.500 tona mrkve od koje je 4 500 tona vlastite proizvodnje na Belju, tj. 32% ukupne domaće proizvodnje", ističu u Agrokoru.

U Polači se prikupljaju od lokalnih proizvođača breskve, nektarine, grožđe, kupusnjače, mrkve, lubenice i dinje. Sveukupno 3.000 metara kubičnih kondicioniranog prostora omogućuje godišnji plasman od 15.000 tona. Agrofructus Donji Miholjac ima godišnji kapacitet 30.000 tona. Dakle, Agrokor ima sve to napravljeno po regijama. Donekle. No, njima služi to za njihove potrebe u trgovačkom lancu Konzum i na taj način diktiraju cijenu na tržištu. Oni su ti koji će zaraditi na boljoj cijeni nakon nekoliko mjeseci, a ne proizvođači. A upravo bi cilj bio da je obratna situacija.

Gomolava d.d. privatna je tvrtka, u većinskom vlasništvu Antuna Plivelića, s temeljnim kapitalom od 10 milijuna kuna, utemeljena 1997. godine. U Šarampovu kod Ivanić Grada raspolaže s 8 000 tona skladišnih kapaciteta za jabuke od čega je 6 500 tona najsuvremenijih ULO hladnjača.

Gomolava d.d. jedan je od najvećih otkupljivača voća i povrća u Hrvatskoj. Ima oko 150 kooperanata koji imaju proizvodnju jabuka na 300 hektara. Zapošljava više od 90 radnika s godišnjim prometom od 30 000 tona voća i povrća i prihodom od oko 100 milijuna kuna. Opskrbljuje 9 trgovačkih lanaca i veći broj srednjih i manjih trgovačkih radnji.

Antun Plivelić rođen je 1939. godine u Hrtkovcima u Srijemu. Radno iskustvo stiče od 1958. godine. Radio je poslove od prodavača preko komercijaliste do direktora. Prvo u Agro-Rumi i Sirmiumu iz Sremske Mitrovice, a od 1977. godine živi u Zagrebu. Bio je zaposlen u Drogi iz Portoroža i Voćarsko-vinogradarskoj stanici, a samostalni poduzetnik je od 1989. godine.

U želji da što spremniji dočekamo ulazak Hrvatske u EU Gomolava d.d. 50 % svojih skladišnih kapaciteta, odnosno 4 000 tona, nudi proizvođačima jabuka u višegodišnji najam. Prednost će imati dosadašnji kooperanti, a osnovni uvjet je da svaki od njih ili više njih udruženo imaju minimalnu proizvodnju za jednu ULO hladnjaču (200 tona što je po prosječnoj hrvatskoj proizvodnji sa oko 5 hektara).

Plivelić ističe da je prema višegodišnjim kalkulacijama prosječna cijena troškova skladištenja iznad 1 kune po kilogramu.

Proizvođači koji s Gomolavom d.d. potpišu višegodišnji ugovor o proizvodnji i skladištenju imat će cijenu od 0,525 kn/kg (7 euro centi).

Prvim razgovorima s proizvođačima A. Plivelić je vrlo zadovoljan. Čini se da će interes za suradnju Gomolave d.d. i proizvođača jabuka biti znatno veći od mogućnosti Gomolave d.d. . Ako se to pokaže točnim Gomolava d.d. će s udruženim proizvođačima širiti svoje kapacitete s obzirom da tvrtka u Šarampovu posjeduje 70 000 četvornih metara slobodnog građevinskog zemljišta na kojemu je moguća gradnja dodatnih hladnjača. U tom slučaju očekuje se i potpora iz EU fondova.

Gospodin Plivelić ističe također i prednosti manjih skladišta u voćnjacima, za čiju se izgradnju kroz državne subvencije zalažu proizvođači jabuka. Takva skladišta nemaju trošak prijevoza a niti radne snage. No, njihov nedostatak je što za takva skladišta treba marketing kojim se proizvođači ne mogu i ne znaju baviti. Ne tako davno u krugu svoje tvrtke za novinare je organizirao press konferenciju Antun Plivelić. On je tada izašao sa zanimljivom idejom. Gomolava d.d. i tim proizvođačima nudi poslovnu suradnju koja će uključivati isključivo marketing. Prednosti velikih kapaciteta, kakve posjeduje Gomolava d.d., su u kvalitetnijem planiranju i davanju jamstva trgovačkim lancima za sigurnu opskrbu. Uz to nudi se znatno veći asortiman proizvoda što trgovački lanci uveliko uvažavaju.

Pojašnjavajući kalkulaciju skladištenja Antun Plivelić ističe da je u cijeni od jedne kune po kilogramu trošak električne energije radne snage i održavanja objekata kao i otplate višegodišnjeg kredita. Za proizvođače koji s Gomolavom d.d. sklope ugovor cijena skladištenja bit će niža od iznosa koji treba za otplatu kredita. Stoga Plivelić očekuje da će oni za ovaj projekt tj. suradnju s Gomolavom d.d. dobiti potporu Ministarstva poljoprivrede i HABOR-a te svojih općina, gradova i županija. Kad je riječ o cijeni jabuka direktor Gomolave d.d. iskoristio je prigodu i da novinarima, a posredno i potrošačima, objasni troškove od voćnjaka do trgovine. I na taj način da do znanja što košta ako se posjeduje hladnjača, ili ju proizvođači izgrade.

Proizvođači (za 1. klasu) dobivaju 3,5 kn/kg od kojih je 1 kuna subvencija državnog proračuna. Tako da za otkupljivača jabuka stoji 2,5 kn/kg. Oko 3 kune po kilogramu su troškovi veletrgovaca. To su: troškovi hladnjače, prijevoza box paleta do voćnjaka i jabuke do hladnjače te od hladnjače do trgovačkog lanca kao i skladištenja u trgovačkom lancu, cijena ambalaže u koju se pakira jabuka za maloprodaju, cijena rada na sortirnici, prijevoz do trgovačkih lanaca. Ovdje nismo dodali cijenu našeg računovodstva, komercijale, financija, poreza i t.d. ističe Plivelić. Kad se sve to zbroji dobivamo cijenu od 5,5 kn/kg. Na nju se nadograđuju troškovi maloprodaje, u prosjeku 2,5 kn/kg. I sad imamo 8 kn/kg na koju dodajemo PDV, znači 2 kune. Tako smo došli do cijene od 10 kn/kg koju plaća naš potrošač. Iz ovoga je vidljivo i da od kilograma naše jabuke država dobiva 2 kune, a proizvođačima daje jednu kunu što znači da od jabuka država duplo više dobiva nego što daje proizvođačima, odnosno otkupljivačima.

Nadalje, gospodin Plivelić se pita ako smo svjesni da zbog slabog uroda nemamo dovoljne količine jabuka za domaće tržište i biti ćemo primorani kupiti još najmanje 40.000 tona jabuke koja će u budućnosti biti skuplja za najmanje 25 centi, ukidanjem prelevmana od strane država na uvoz te jabuke uštedjelo bi se 10 milijuna eura.

Gospodin Plivelić pojašnjava i da od ulaska do izlaska jabuke iz njegove tvrtke ona prođe čak 23 operacije te je spreman dokumentirati svaku lipu troška. Ako bi po svakoj operaciji uspjeli uštedjeti po jednu lipu dolazimo do fantastične brojke jer na 10.000 tona znači da možemo uštedjeti 2,3 milijuna kuna što je 50 % današnjeg kredita tvrtke. Time želim informirati sve one koji žele graditi hladnjače isključivo za svoju proizvodnju koliko je to zahtjevan i težak posao.