Novinar i pravnik poljoprivredne vjeroispovjesti ili kako je Ružicu Mauna Bošnjak spasio voćnjak

"Mislila sam da od mog Igora i mene nema većih "budala", međutim izgleda da ima..."  

Bio je to, čak i za moj standard, veoma direktan uvod u prvi razgovor koji sam imao sa Ružicom Mauna Bošnjak. Ruža je inače mjesecima prije pokušavala da me "safata" za snimanje njene autorske emisije "Život je na selu", međutim sudbina je htjela da naša saradnja pričeka dok se kod mene malo "nakupi materijala". Bogami, i nakupilo se (čitaj: prelilo iz Sane!). Vidjevši na Dnevniku tamo neke "budale" kako sade, čupaju pa opet sade voće u prošlogodišnjim poplavama, Ruža je kao pravi novinar čvrsto odlučila da našu priču sačuva od zaborava. Jedno je sigurno, tih devet sati snimanja nikada neću zaboraviti. Tada joj obećah da ću jednog dana njenu priču ispričati na svoj način...

Rijetkima je poznata činjenica da su Ruža i njen suprug Igor (na naslovnoj fotografiji sa unukom, op. ur.) veoma uspješni poljoprivrednici. Ona kao novinar, a on kao pravnik savršeno potvrđuju tezu da su najzagriženiji, te pri tome najdosljedniji poljoprivrednici ustvari oni, koji u formalno stručnom pogledu nemaju nikakve veze sa agronomijom. Ključni momenat koji mnogi uspješni poljoprivrednici, porijeklom novinari, pravnici, stomatolozi, mašinci i brojni drugi od samog početka veoma uspješno integrišu u svoj pristup poljoprivrednoj proizvodnji je – briga. Čitajte dalje, ubrzo će vam biti jasnije...

Selo na recept (briga za sebe)

Na početku razgovora, Ruža se prisjeća kako su je roditelji kao dijete veoma često iz grada vodili u rodni kraj, s ciljem upoznavanja vrijednosti seljačkog načina života uz obaveznu parolu: "Sada ćeš da vidiš kakav je to hljeb!" Instantno razboljevanje bila je Ružina redovna "alergijska" reakcija na dodir sa ruralnim prostorom. Međutim, život nas nekada veoma čudnim putevima vraća na nedovršene staze. Ovog puta u Potkozarje.

"Prije dolaska na selo imala sam manji moždani udar. Poslije oporavka, preporuka ljekara je bila tretman u hiperbaričnoj komori, planinarenje ili boravak na selu...", započinje Ruža svoju priču. "Izbor je pao na Potkozarje, preciznije Miloševo brdo kod Gradiške, gdje smo moj Igor i ja kupili imanje od osamnaest dunuma. Na imanju smo zatekli 460 stabala višanja i 650 stabala lijeske, koji su bili prilično zapušteni", prisjeća se Ruža.

Ona kao novinar, a on kao pravnik savršeno potvrđuju tezu da su najzagriženiji, te pri tome najdosljedniji poljoprivrednici ustvari oni, koji u formalno stručnom pogledu nemaju nikakve veze sa agronomijom.

Pomenuta promjena je bila, ispostaviće se kasnije, sudbonosna za Ružu. Nakon nešto više od godine dana boravka i rada na selu, Ruža je podvrgnuta komplikovanom operativnom zahvatu u toku kojeg je uslijedio novi moždani udar i klinička smrt. Ispostavilo se da je boravak na selu i vazduhu bio ključan da uopšte dočeka živa operaciju. 

"Poslije operacije, jedna strana tijela mi je bila oduzeta, dobar dio rebara polomljen (uslijed reanimacije) i nisam govorila godinu dana (blago mom mužu). Pola godine nakon zahvata, tokom zelene rezidbe sam orezala 460 stabala višanja. Jednom rukom! Ako sam ja to mogla u hemiparezi, onda svi mogu...", ističe Ruža.

Liječenje drveća i prvi mraz (briga za biljke)

Ubrzo po kupovini imanja, Ruža i Igor postaju svjesni da je jedan dio zasada zahvaćen bolestima, te kao takav izložen napadima štetočina. U ovakvim slučajevima, stručna javnost skoro jednoglasno propisuje tretman voćaka preparatom Testeromicin uz obavezno izlaganje biljaka visokim temperaturama. Drugim riječima, motorna testera i lomača. Nakon radikalne, rekonstruktivne rezidbe i uklanjanja jednog dijela osušenih stabala, Ruža i Igor su ipak donijeli odluku da nekim od biljaka pokušaju udahnuti život.

"Šetamo ti se tako moj Igor i ja kroz voćnjak sa pilama u rukama, gledam ono drveće pa se mislim, Bože dragi, kada bi svakog čovjeka koji boluje uspavali, nikoga više ne bi bilo na ovom svijetu...", prisjeća se Ruža.

"Sjednem ti ja na zemlju, ispred višnje, pa krenem da seciram skalpelom oboljelo deblo. Dođem do zdravog tkiva! Izdubim, očistim, dezinfikujem, namažem sa mašću i povijem. Kao ranu. Poslije par dana, opet zađem kroz voćar pa ponovim postupak i previjem "rane". Na ovaj način spasili smo desetine stabala. Nekoliko ih se čak slomilo od roda te godine."

Pola godine nakon zahvata, tokom zelene rezidbe sam orezala 460 stabala višanja. Jednom rukom! Ako sam ja to mogla u hemiparezi, onda svi mogu...", ističe Ruža.

Slično je bilo i sa prvim mrazom. Zahvaljujući pravovremenim prognozama i najavama za mogućnost pojave mraza, Ruža i Igor su sa rudarskim lampama proveli nekoliko noći pod otvorenim nebom. "Cijelu noć smo palili i održavali vatre u voćnjaku. Komšije su nam govorile kako nas je bilo smiješno gledati, vele samo dvije tačke u mraku trče gore-dolje po voćnjaku... Međutim, dok je selo, a voćarski kraj spavalo, mi smo obje mrazne godine imali odličan rod", prisjeća se Ruža.

Sok i puter bez pesticida (briga za ljude)

Proizvedeno voće valjalo je preraditi. Izbor je pao na hladno cijeđeni sok od višanja, te puter i krem od lješnjaka. Prema vlastitom priznanju, Ruža i Igor po preuzimanju imanja nisu znali ni kada ni kako se bere višnja. Znali su samo jedno, da ne žele u vlastitom zasadu primjenjivati herbicide za suzbijanje korova.

"Bože dragi, vas dvoje ste kao oni iz "Survarvera"!", bila je često izgovorena rečenica jedne seoske babe, koja je danima posmatrala dvoje ljudi koji su neumorno trimerom i kosilicom suzbijali korove u voćnjaku.

"Na početku nismo imali novca ni za traktor, ni za odgovarajucu kosilicu. Kupili smo polovnu dvorišnu kosilicu. Do operacije za dvije sezone sam pokosila preko 200 dunuma, dok je Igor "potrošio" nekoliko trimera. Uz sve to smo u suši na leđima donijeli tone i tone vode, kako bismo bar malo voćkama umanjili stres od visokih temperatura. Kada se samo sjetim kako mi je doktor savjetovao da uz boravak na selu napravim sebi bašticu i da šetam!", kroz iskren osmijeh se prisjeća Ruža.

Vremenom je usavršena tehnologija proizvodnje, a sa njom i tehnologija prerade voća u jedinstvene i izuzetno kvalitetne finalne proizvode. Uz 100 %-tni hladno cijeđeni sok od višanja, Ruža i Igor su savladali i tehnologiju proizvodnje 100 %-tnog putera od lješnika, kao i krema od lješnjaka–Kremisane, te termofora od koštica višanja, jastuka i potpune novine - antidekubitalnih dušeka. Jedno je ipak ostalo nepromjenjeno, u proizvodnji se od početka poštuju principi organske proizvodnje uz pažnju dobrog domaćina.

"Nerijetko nam na imanje dolaze naši kupci, provedu neko vrijeme na imanju, dok se bosa djeca igraju u voćnjaku, jedući voće sa grane. Ljudi nam se uvijek rado vraćaju i ono što je najbitnije – vjeruju nam", ne bez ponosa ističe Ruža.

Ambasador sela (briga za selo)

"Ružo, ajde da, što bi rekao Šojić remiziramo tvoju priču", izgovaram ja zbog opravdane bojazni da neću uspjeti sve interesantne pojedinosti ove priče "spakovati" u jedan članak.

Na početku nismo imali novca ni za traktor, ni za odgovarajucu kosilicu. Kupili smo polovnu dvorišnu kosilicu. Do operacije za dvije sezone sam pokosila preko 200 dunuma, dok je Igor "potrošio" nekoliko trimera.

"Vidiš Petre, iako su nas ponekad naši roditelji na pogrešan način pokušavali približiti selu, znam da mi je moj otac želio samo dobro. Nakon kliničke smrti dugo sam razmišljala šta je moja misija? Zašto me je Bog vratio? Shvatila sam da je to upravo selo. Znam da je moj pokojni otac  veoma ponosan na mene, ne samo zbog činjenice da sam se i sama vratila na selo, već što i kroz novinarski rad pokušavam i druge ljude naučiti da ga vole. Moja želja je da se Miloševo brdo ponovo naseli, kao i sva druga sela u našoj državi. Želim da budem ambasador sela!", ističe Ruža.

Umjesto zaključka

Ruža mi na rastanku pripovijeda kako je na imanju, pijući kafu pod starim lipama gledala kako između dvije stare, razgranate lipe uspravno raste jedna mlada, čije je grananje počelo jako visoko. Tada je uvidjela da je  mlada lipa znala ono što mnogi ljudi ne spoznaju kroz čitav život – rasti i razvijaj se tamo gdje imaš prostora. Ovakve i slične životne lekcije moguće je doživjeti samo u direktnom dodiru sa prirodom, koja u konačnom ima veoma jednostavne odgovore za sve životne situacije.

"Pogrešno smo učeni kako je istinski slobodan čovjek samo ekonomski nezavisan čovjek, a istina je da je slobodan samo zdrav čovjek... I takve stvari se uče na selu! Selo je prije svega sinonim zdravlja!", samouvjereno će na rastanku Ruža.

Na kraju, poruka ove priče je veoma jednostavna. Neko na selu i poljoprivredi kao Ruža pronalazi zdravlje i lični mir, neko osjeća dužnost prema precima, jedne sa godinama selo "vuče", dok druge podstiče na preduzetničko razmišljanje izvan njihovih primarnih zanimanja. Da bi ostvario svoju životnu misiju i ulogu u društvu, čovjek mora da brine (da voli) kako o sebi, tako i o drugim ljudima, ali i o prirodi i svom mjestu postanka. Navedene vrste "briga" bi trebale biti najizraženije upravo u poljoprivednoj proizvodnji, te po prirodi stvari urođene svim ljudima koji se bave proizvodnjom hrane. Nažalost, to nije uvijek slučaj. Međutim, kao što je rečeno na početku ove priče, evidentna je pojava "povratnika" u poljoprivredu, koji se istinski vode humanim i održivim principima gazdovanja na svojim imanjima i koji su možda kao takvi začetnici neke nove poljoprivredne renesanse.

Više o Poljoprivrednom gazdinstvu Bošnjak pogledajte na njihovoj Facebook stranici.