Zašto je stala proizvodnja stolnog grožđa?

Pripremajući knjigu pod radnim naslovom Novogradiško vinogradarstvo prof. Vesna Kolić Klikić, savjetnica novogradiškog Gradskog muzeja naišla je na mnogo zanimljivih podataka koji govore da se još potkraj 19. stoljeća nekoliko tamošnjih vinogradara ozbiljno bavilo proizvodnjom stolnog grožđa, stare sorte kadarka, branićevka i druge. Prodavali su ih čak i u Beču.

Između dva svjetska rata obitelj Karla Dieneša pakirala je stolno grožđe u slamu u pletene košare od šiba i prodavala ga u Zagrebu. I neki poduzetnici iz Starog Petrovog Sela proizvodili su i prodavali veće količine stolnog grožđa, o čemu će biti puno više detalja u knjizi prof. Kolić Klikić.

Obilazeći zapadnoslavonske vinograde zapazio sam da se sada većina njih posvetila uzgoju vinskih sorti grožđa. U svojim vinogradima imaju i manji broj trsova stolnih, uglavnom za vlastite potrebe, ili za počastiti rodbinu, prijatelje i susjede za vrijeme berbe. Odlični zemljišno-klimatski uvjeti za uzgoj vinove loze postoje na južnim padinama Psunja, ali domaćeg stolnog grožđa, nažalost, nema dovoljno, pa ga stanovnici tog dijela zapadne Slavonije kupuju u trgovačkim robnim lancima, najčešće uvozno.

Grozdovi se čuvali do svibnja iduće godine

Za ovu priču sjetio sam se i jedne svoje reportaže od prije dvadesetak godina kada sam pisao o Đuri Zecu iz Cernika, velikom zaljubljeniku u vinogradarstvo i voćarstvo koji se među rijetkima bavio proizvodnjom stolnog grožđa. Te godine učenicima OŠ Matije Gupca poklonio 300 stotinjak sadnica slavonske srčike koje je sam cijepio, u želji da u svim selima Općine Cernik ta stara sorta nastavi živjeti i darovati vlasnike jabukama.

Unatoč tomu što je zakoračio u deveto desetljeće, tada je imao 81 godinu, vrijeme je najradije provodio u prirodi. Govorio mi je da život ne bi mogao zamisliti bez svog brda i vinograda, rascvjetalih jabuka, ptica s kojima razgovara, bez te prirode u kojoj uživa i u kojoj je proveo najveći dio vremena. Ispunjen tom ljepotom često je pjevušio svoje stihove:

“Brdo moje, k tebi idem

i kad si u ruhu bijelom,

u srcu si cijelom.

Krčim, kopam, rujem,

zemlju prebacujem za voće i lozu...”

Prisjećam se kako su me tada Đuro i njegova supruga Marija usred zime počastili sočnim grožđem. Na starinski način čuvali su ga u jednoj posebnoj prostoriji zajedno sa plodovima desetak starih sorti jabuka.

"Nema tu nikakve tajne. Zdrave grozdove, posebice grožđa tvrdih boba (drenak, kozje sise i druge) treba po lijepom i suhom vremenu ubrati s grančicom loze i objesiti na prikladno mjesto u ostavi ili kakvoj drugoj prostoriji“, rekao mi je tada djed Đuro, koji je nekada u vinogradarskom rasadniku Novogradiščanina Karla Dieneša svladao vještinu cijepljenja i oplemenjivanja vinove loze. Kasnije je postao poznat po proizvodnji loznih sadnica čabskog bisera, plemenke, graševine, slankamenke, muškata, kardinala te starih sorti: branićevke, kadarke, volovine i drugih. Međutim, važno je istaknuti da su se on, supruga Marija i djeca ozbilno bavili i proizvodnjom i prodajom stolnih sorti grožđa.

Prodavali grožđe u Zagrebu i drugim gradovima

Đurin sin Luka Zec naslijedio je očevu tradiciju vinogradarstva i voćarstva. Kaže da je njihova obitelj od šezdesetih godina prošlog stoljeća, pa na dalje, imala baš nasad stolnih sorti vinove loze.

"U tom vinogradu imali smo 600 trsova čabskog bisera, najranije stolne sorte. Sa majkom Marijom sam razvozio to grožđe u fići, prodavali smo ga na tržnicama u Novoj Gradiški, Bosanskoj Gradiški, Požegi, Slavonskom Brodu, Zagrebu i u bolnici na Strmcu... Kasnije smo imali i druge stolne sorte: plemenku bijelu i crvenu, muškat hamburg, kardinal... Time smo se bavili petnaestak godina i kao obitelj sa šestero djece, od prodaje stolnih sorti grožđa i sadnica voća i loza, ostvarivali smo značajan dodatni izvor prihoda, jer teško se živjelo samo od tatine plaće“, kaže Luka koji dobar dio vremena provodi na brdu koje je opjevao njegov otac.

Tradiciju proizvodnje i prodaje stolnog grožđa u Cerniku nastavio je i Đurin unuk Zvonko Živković, inače, predsjednik vrtlo aktivne cerničke Udruge vinogradara i voćara.

Živkovići prodaju sve što proizvedu

"Da, proizvodnja stolnih sorti grožđa je u tradiciji moje obitelji. Tako sam i ja krenuo stopama djeda Đure Zeca. Sjećam se baka i djed imali su jednu posebnu prostoriju gdje su spremali grožđe ubrano sa malim komadima loze. To su vješali između pritki koje su bile zakvačene o strop. Mi djeca jedva smo čekali da dođemo kod njih da jedemo te slatke bobice domaćeg grožđa. Sladili smo se njima čak za Božić i za Uskrs, dugo je trajalo. Malo se smežuralo, ali je bilo odlično. Sorta drijenak mogla se bez posebnih uvjeta skladištenja održati čak do svibnja iduće godine“, prisjeća se Živković.

Sada je njegova obitelj jedna među rijetkima koje se na širem novogradiškom području bavi proizvodnjom stolnog grožđa za prodaju.

"U našem obiteljskom vinogradu od tradicionalnih sorti stolnog grožđa najviše su zastupljene crvena i bijela plemenka, čabski biser, kraljica vinograda i muškat hamburg. Za sada sve grožđe prodamo na kućnom pragu po solidnoj cijeni od 10 kuna za kilogram. Ove godine prodali smo sve ponuđene količine, mogli smo još više, ali nismo imali dovoljno tog grožđa. Zato, ako se ukaže prilika i za ozbiljniji plasman, možda ćemo ići na proširenje površina pod stolnim sortama“, kaže Živković.

Kvalitetno stolno grožđe cerničkog vinogorja

Pokušao je o prodaji razgovarati i sa nekim trgovcima, ali oni, ističe, nude dosta nepovoljne uvjete i niske otkupne cijene, pa je za sada sasvim zadovoljan onim što postiže u prodaji na kućnom pragu. Tvrdi da se u cerničkom vinogorju može proizvesti vrlo kvalitetno stolno grožđe, možda ne baš kao na zadarskom području, ali u svakom slučaju dobro. Dozrijevaju čak i neke sorte za koje u literaturi piše da u kontinentalnom dijelu Hrvatske ne uspijevaju. Vjerojatno je to djelomice i posljedica utjecaja globalog zatopljenja.

Možda ovi primjeri obitelji Zec i Živković iz Cernika govore da bi proizvodnja stolnih sorti grožđa ipak zaslužuje više pozornosti na novogradiškom području. Možda je na nekim poznatim vinorodnim područjima kontinentalne Hrvatske stanje ipak bolje!?

Na kraju prenosimo tekst sa Prvog hrvatskog vinskog portala o čabskom biseru, ranoj sorti grožđa koju Cerničani i sada uzgajaju.

Čabski biser jedna od najranijih sorti

Sinonimi: Julski muškat, Biser od Čabe, Perla di Csaba, Csabagyöngye feher, Perle de Csaba blanche
Porijeklo i rasprostranjenost: Dobiven je iz nepoznatog sjemena po M. Starku u Békecsabi - Mađarska. Najviše je rasprostranjen u Mađarskoj, a dolazi manje više i u ostalim zemljama južne klime.

Botanička obilježja : Vršci mladica crvenkasti i pahuljasti. Cvijet dvospolan. Odrasli list okruglast, srednje velik, trodjelan, golog lica i naličja. Zreo grozd malen, zbit i valjkast. Bobica srednje velika, zelenkastožute boje, okruglasta s tankom kožicom. Meso sočno, muškatnog okusa, bujnost osrednja.

Privredno-tehnološka obilježja: U svrhu što ranijeg dozrijevanja preporučuju se sunčani položaji, dosta bogatog, ali lakšeg tla. Cvatnja i oplodnja normalna. Dozrijeva u srpnju. Prilagođuje se različitom načinu uzgoja, rodnost je osrednja. Otpornost na bolesti osrednja, afinitet na podloge dobar.

Korištenje i gospodarsko značenje: Jedna od najranijih stolnih sorata na prostoru naše države, čija je vrijednost upravo u ranom dozrijevanju, a ne u nekim općim pozitivnim svojstvima. Lako podliježe napadu osa i pčela i slabo podnosi transport. Grožđe je slatko i ima vrlo finu aromu. Sorta ima jedino lokalni karakter.

(Prvi hrvatski vinogradarski portal)

Foto: Vjeko Hudolin i arhiva OPG Živković