Natasha i Dragodid: Obnavljaju suhozide i u kaparetama sade kapare na Silbi!

Tko još ne zna da su suhozidi, nazivani i kao gromača i mocira, građevine od prirodnog kamena bez korištenja morta. Građeni su iz raznih razloga i pobuda, ali uglavnom sa svrhom da budu zid, međa, ograda pašnjaka ili oranica. Zidanje u suho koristilo se i pri gradnji bunara, kažuna u Istri, ali i puteva, kao što je primjerice Premužićeva staza na Velebitu.

Dobro, a što je novo, osim što se u posljednje vrijeme, zahvaljujući Dragodidu, obnavljaju stari suhozidi?

"Novo je - kapareta“, otkriva nam Natasha Kadin sa Silbe. Kapareta je suhozidni tobolac ili stožac u kojega se sade kapare, kaže i dodaje kako je taj suhozidni novitet dobio ime kombinacijom riječi kapara i Toreta.

Otkud ime kapareta?

Kapar je znamo samonikla mediteranska biljka. Raste na suhim, vapnenim, suncu i toplini izloženim zidovima i pukotinama stijena u obliku zelenog grma visine do 2 metra, okruglih i mesnatih listova, a najpoznatija je po namjeni u gastronomiji - ukiseljeni pupovi delikatesni su prilog mnogim jelima. A Toreta je visoka uska kula u središtu Silbe s koje pogled puca daleko na morsku pučinu. Podigao ju je 1891. godine svojoj ljubavi Antoniji pomorac Petar Marinić. Kulu još zovu i “Toranj ljubavi”. S puno ljubavi mladi aktivisti okupljeni u umjetničko-ekološku organizaciju SEA Silba Environment Art koju također vodi Natasha već petu godinu organiziraju radionice suhozidne gradnje, a jedna od njih pod mentorstvom udruge Dragodid održana je ovih dana, unatoč korana krizi.

“Program smo reducirali, poštivali sve epidemiološke mjere i naputke Stožera”, kaže nam. Dodaje da su dosad, u pet godina, obnovili brojne suhozide te osmislili i sagradili nekolicinu kapareta.

Graditelji suhozida iz Dragodida

Mentori su i ove godine bili graditelji suhozida iz Dragodida, udruge koja je osnovana još 2007. godine, a počeci djelovanja sežu u 2002. godinu, kad je održana prva međunarodna suhozidna radionica u tom selu kod Komiže na Visu. Od tada aktivisti ove zanimljive udruge djeluju na raznim lokalitetima diljem hrvatske obale i u drugim zemljama. Sjedište udruge je u Šapjanama kod Rijeke, a glavna radionica održava se u selu Petrebišća na Učki.

Glavne aktivnosti su im organizacija i vođenje suhozidnih radionica te provođenje istraživanja suhozidne baštine u suradnji s lokalnim partnerima, izvornim nositeljima umijeća gradnje i poznavateljima lokalnih tradicija. Zahvaljujući upravo Dragodidu, podsjetimo, umijeće ove gradnje upisano je 28. studenoga 2018. na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva, kao odgovor na zajedničku međunarodnu nominaciju Cipra, Francuske, Grčke, Hrvatske, Italije, Slovenije, Španjolske i Švicarske pod nazivom ”Art of dry stone walling, knowledge and techniques”. Priznanje je zbilja značajno i daje elana za stare i nove istraživačke, edukativne i promotivne aktivnosti. Jer, suhozid je kulturno dobro čovječanstva – svih nas!

E sad, kakve veze imaju kapari s tom gradnjom i kako se u toj inspirativnoj priči (s)našla Natasha?

Mirisi i okusi djetinjstva iz Primoštena

"Odrasla sam u Splitu, na splitskim Gripama, a ljeta sam provodila kod babe i dide u Primoštenu, i tamo sam se upoznala sa težačkim životom", započinje. Njezid dida je imao više stotina maslina, ni sama ne zna koliko trsova loze poznate sorte Babić, koja je doslovno rasla iz kamena na obroncima koji izrastaju iz mora, i još razne biljke, a do svojih polja je išao sa svojom najboljom prijateljicom mazgom, prisjeća se. Njezina baba je držala 3 kantuna od kuće, a u dvoru je imala 3 mala vrta koja su uspili napravit od te škrte zemlje, i tamo je imala pome, kukumare, paprike, tikve i tikvice, petrusimul i masu začinjskog bilja od kojeg je cili dvor mirisa.

“Imala je i jednu kozu od čijeg je mlijeka radila najukusniji sir koji je držala u velikim teglama punim maslinovog ulja, okus kakav više nikad nisam osjetila u životu”, zapisala je Natasha. Nije zaboravila mirise okuse i djetinjastva. Nakon što je završila studije kuture i umjetnosti kao aktivistica na nezavisnoj sceni iza koje je niz umjetničkih i kulturnih prijekata prije 14 godina stigla je na Silbu i oduševila se predivnom prirodom.

Na Silbi osnovala OPG i prijavila sadnju kapara

“Najviše me oduševljavalo samoniklo ljekovito mediteransko bilje koje je mirisalo posvuda jer je Silba nezagađena prometom. Počela sam ga pratiti, učiti o njemu, brati i raditi razne macerate, ulja, sapune, čajeve, rakije za vlastite potrebe i poklone prijateljima", nastavlja. Od svih biljaka najviše ju se, kaže, dojmila uporna, izdržljiva i drska kapara koja raste iz zida, tamo gdje ona odluči, ima najljepši cvijet koji postoji, i razmnožava se sama, uz pomoć vjetra i kukaca, pa tako na otoku postoje kale pune kapara. “Podsjetila me na mene samu i odlučila sam je pokušati uzgajati”, kaže. Vlastitim novcem kupila je zemljište, osnovala svoj OPG Dlana, prijavila sadnju kapara i krenula u “dugu plovidbu u nepoznato”.

Kad je počela proučavati uzgoj, bila je, priznaje, iznenađena koliko malo ljudi u Hrvatskoj uzgaja kapare, a mediteransko podneblje je savršeno za nju. Berba je ljeti i može imati čak 3-4 berbe po ljetu, ako se pazi kako se bere. “A mi ovu plemenitu biljku kupujemo uvezenu iz Tunisa!”, s dozom čuđenja, kritike, ali i sarkazma konstatira Natasha. 

Njezina priča kako je naučila uzgojiti kapar zanimljiva je i poučna.

Dragocjeni savjeti ekološkog aktiviste Ratka Kovačevića

Pomoglo joj je i ono novinarsko pravilo “ako sam ne znaš moraš znati tko zna” i tako je došla do Ratka Kovačevića ekološkog aktivista iz Splita koji ih cijeli život proučava, napisao je i opsežnu knjigu “Kapar”, moglo bi se reći hrestomatiju u kojoj piše sve o ovoj zagonetnoj biljci - od osnovnih podataka i povijesti biljke, prirodnom i kultiviziranom uzgoju, ali i kaparu u gastronomiji, poeziji i slikarstvu.

“Ispostavilo se da smo susjedi u istoj ulici u Splitu”, nastavlja Natasha i otkriva kako ga je nagovorila da dođe na Silbu održati predavanje o uzgoju i da joj  savjetima i idejama pomogne kako će ih sama uzgajati. “Prvo sjemenje mi je on dao, i naučio me kako i kada da berem sjeme, iz tzv. kaparuna, koji se na grmu pojavljuju krajem cvata”. Uz Kovačevićevu pomoć naučila je kako uzgojiti kapar iz sjemena.

“Miješala sam zemlju sa tucanikom (jer kaparu treba vapnenac za rast, zato i raste iz zidova pretežno starih kuća), i sadila sam ih u duge pitare, koje sam radila reciklažom plastičnih boca”. Od njega je naučila i neke finesse. Da bi proklijalo, sjeme treba hibernirati neko vrijeme u vlažnom i hladnom, pa ga je, nakon čišćenja iz kaparuna stavljala u vlažnu krpu. Zatim u vrećicu da se održi vlaga, pa u frižider, "od Božića do Uskrsa", kako je sugerirao Kovačević. Slijedila je upute.

Prvih 36 pojele i počupale ovce

“Tako su mi proklijala prva sjemenja, nakon što naglo promijene temperaturu. No, to nije bio najteži dio. Kad sam ponosno uzgojila prvih 36 komada na veličinu stabljike oko 10-20 cm, stigle su mi naše lipe domaće ovce i sve pojele i počupale iz korijena”.

Tek tada je shvatila da uzgoj neće biti nimalo lagan, iako su joj mnogi govorili, kad se upuštala u ovu avanturu, da se on ne može kultivirati i da nije prva koja je pokušala. Jednostavno svojeglavo raste gdje želi. Čula je i priče da se sjeme ne smije dodirnuti prstima jer primi energiju čovjeka pa ne želi proklijati. I da se sjeme može putem cjevčica ili slamki upuhivati u suhozide i čekati, čekati, čekati. O svemu tome opširno je pisala u Plodovima zemlje i mora Zadarskog lista.

Nije doduše spominjala još neke od trikova među kojima je onaj kojega koriste na nekim otocima šibenskog arhipelaga. Sjeme stave u suhu smokvu pa zatim uguraju u neki procjep u zidu, gdje kapar nikne i nastavi rasti.

Ima još tih “rekla-kazala”, ali ih nije “obadala”, nije čekala nego se spojila s udrugom Dragodid. Ideja je bila spojiti suhozid, koji u ovom podneblju zovu mocir ili mocira, i kapar. “Kaparu je to prirodni habitus, a mi mu samo malo trebamo pomoći da se dobro osjeća u njemu, kako bi rastao i razvijao se”, pojašnjava.

Suradnja sa Dragodidom, obnova suhozida i gradnja kapareta

Ideja se dopala vodstvu i aktivistima spomenute udruhe koji već 5 godina dolaze na Silbu i uz pomoć donatora Grada Zadra i Ministarstva kulture, svake godine obnavljaju stare mocire, kojima je Silba, kao i većina jadranskih otoka i priobalja, premrežena. “Radimo i nove suhozide u koje sadimo kapare, a 2016. godine smislili smo i novu stožastu suhozidnu strukturu koju smo nazvali Kapareta, po našoj lijepoj silbenskoj Toreti. Za sad ih imamo tri, a planiramo ih imati mnogo i u svakoj grm kapare”, poručuje Natasha.

Isto misli i Mario Zaccaria, jedan od graditelja suhozida iz Udruge Dragodid. “Nećemo odustati. Kapareta može postati silbenski specifikum”, kaže on. Ističe da je 50% Hrvatske na vapnencu te je suhozid naš najprisutniji građevni element. Ima ga stotine tisuća kilometara u našoj zemlji. Mario je u pravu. Kao spomenici težačkom životu od antičkog su doba krojili krajobraze Dalmacije, Istre i otoka. Na Pagu ih je najviše na Mediteranu, više od 1.100 kilometara. Suhozide treba obnavljati i baštiniti. Srećom to je prepoznalo i Ministarstvo poljoprivrede koje preko mjera Ruralnog razvoja potiče ove aktivnosti.

U isčekivanju objave poništenog natječaja

Podsjetimo radi se o potporama za operaciju 10.1.10. Održavanje suhozida u mjeri 10 Poljoprivreda, okoliš i klimatske promjene. Nadomještanje dijelova koji su oštećeni ili podizanje novih moguće je i kroz mjeru 4, podmjeru 4.4. Potpora neproizvodnim ulaganjima vezanim uz postizanje agro-okolišnih i klimatskih ciljeva, operaciju 4.4.1. Nažalost, natječaj koji je bio objavljen 25. lipnja, u međuvremenu doživio izmjene, trenutno je poništen, a kako javljaju iz Agencije za plaćanja u  poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju uskoro će raspisati novi. Podsjetimo, do poništenja je ukupan iznos raspoloživih sredstava javne potpore po Natječaju planiran u iznosu od 50.000.000 kuna. Najniža visina javne potpore po projektu iznosila je 400 eura dok je najviša do 150.000 eura.

“Kad natječaj bude objavljen javit ću se zajedno sa udrugom”, rekla nam je na kraju Natasha Kalin, nezavisna aktivistica i vlasnica OPG-a Dlana iz Silbe. Sve s ciljem da bude što više obnovljenih suhozida i kapareta te u njima posađenih kapara. Da ih više ne budemo morali uvoziti iz Tunisa!