Ivo Turalija: Dabrovi, vukovi - sve zaštićeno, a gdje je tu poljoprivrednik?

Obitelji Turalija dabrovi zadnjih godina rade veliku štetu – odnose urod, obaraju drveće, grade brane pa nastaju jezerca koja onemogućavaju da ovce odlaze na ispašu.

"Preko noći sagrade branu. Nema nam druge nego kroz dan sve vratiti u prvobitno stanje, no ovce još nekoliko dana poslije ne mogu prijeko. Treba čekati da se teren isuši, ali blago mora jesti“, opisuje Ivo Turalija iz Krnjaka koji drži oko 350 ovaca.

Tvrdi da su dabrovi samo još jedan problem u nizu, a za čije rješavanje nitko nema sluha. "Sve je zaštićeno osim domaćih životinja i nas vlasnika. Sva divljač, svi predatori – sve uživa zaštitu. Kao da se ljude želi raseliti i od ovog područja formirati lovište jer je više nego očito da divljač osvaja prostor“, nastavlja razočarano.

Nema sluha za probleme poljoprivrednika

Dabrova, kaže, nije bilo sto godina i ništa im bez njih nije falilo. Navodi kako nitko ne spominje problem komaraca koji nastaje izgradnjom jezerca. Ističe i bolesti stoke koje se radi bara i močvarnih područja javljaju, prvenstveno metiljavost.

"Godinama se s time borimo i ništa se ne rješava“, priča nam. Nastavlja da ima iskustva s institucijama, ali ne pozitivnog. "Nema sluha za probleme poljoprivrednika“, kategoričan je. Žali radi takve situacije pa dodaje da svakim danom sve više tonemo. "Umjesto da idemo naprijed, mi idemo nazad. Sve je zaštićeno osim proizvodnje“, negoduje dok upozorava da se kod nas štiti samo nerad.

Kaže da sve udruge, lovačka društva i ostale institucije fino dobivaju novce za svoj 'rad', a kada dođe do štete, nitko nije nadležan – bilo da se radi o dabru, vepru, vuku, čaglju ili medvjedu. "Pa zar nema nadležnih, tko će nas poljoprivrednike zaštititi?“, pita se. Čini mu se da se nikada ništa neće riješiti i da se radi o progonu naroda, i to smišljenom. "Hoće li se cijelo ovo područje proglasiti lovištem ili se opustošuje kako bi se zemljište prodalo, ne znam. Vrijeme će pokazati“, govori.

Stočarima ruke vezane, a podrške nema

Kao rješenje se uglavnom preporuča ograđivanje zemlje. "Kao da je to tako jednostavno i jeftino", nastavlja. Kao prvo, ne radi se o jednoj parceli, a kao drugo, to su ogromni izdaci. Osim toga, dodaje, ionako stalno treba nešto plaćati. "Drugi kažu, nabavi psa. Za moje stado treba barem 6-7 pasa čuvara. Pa kad radi njih krenu problemi sa susjedima – to nitko ne pita“, nabraja prepreke. Ako se susjed uplaši psa, on zove policiju i stočar je opet u problemu, kazuje.

Dodaje da ima toliko obveza da na kraju najmanje vremena ostaje za proizvodnju. Nekada su imali 700 grla, a danas pola od tog broja. Muzu ovce i mlijeko prodaju sirani. "Prije je čovjeku bilo dozvoljeno braniti se, a danas su nam ruke vezane. Ništa ne smijemo, a živjeti se mora. Da bi preživjeli, moramo očuvati i prehraniti stado. Propisi nas ne štite i kako ćemo sada dalje?“, očajan je Turalija koji se ne vidi drugdje osim u ovčarstvu jer se time bavi cijeli život.

Veli da kad nastane šteta od predatora, nema se čovjek kome obratiti. Dolaze sa svih strana, ali nema stvarne volje za rješavanje problema. Bio je i u Agenciji za plaćanja i u Općini kada su mu veprovi razrovali zemlju koja je čvrstom ogradom ograđena i dodatno električnim pastirom zaštićena. "U policijskom zapisniku je navedeno da su 'navodno' divlje svinje to učinile. Pitam vas – tko je mogao duplu zaštitu probiti nego divlje svinje?“, ogorčeno će ističući da uvijek nastane problem kada treba dobiti odštetu. "Neka mi barem onda puste da sam likvidiram vepra“, očekuje pravdu.

Navodi da je slično i s dabrovima. Odnesu mu 300-500 kilograma kukuruza. "Da je to jednom u 10 godina, čovjek bi rekao – pa neka im. Ali kada se ponavlja, ne može to čovjek podnijeti“, nastavlja pa dodaje da bi za vuka dao i 50 ovaca, ali kad bi onda bio miran sljedećih 10-ak godina. Napominje pritom da ako se u godini zaredaju veće štete 2-3 puta, to je nemoguće nadoknaditi. Spominje i nevidljive posljedice, jer ne stradaju sve ovce odmah nakon napada, već mnoge uginu i pola godine kasnije. "Budu im polomljena rebra, ozlijeđene noge, svašta“, opisuje.

Nije u redu drugima određivati iz ugodne fotelje 

Upozorava da nema ministra sa sela koji bi znao što je poljoprivreda i koji bi se zauzeo za probleme poljoprivrednika. "Samo onaj koji je radio zemlju, držao stoku, može razumjeti naš život. Lako je, ali nije u redu određivati drugima iz ugodne fotelje“, smatra Turalija. Zamjera i što se svi ministri poljoprivrede do sada odmah po izboru sastaju i fotografiraju s 'vječnim' predsjednikom Hrvatskog lovačkog saveza pa je uvjeren da i to puno govori o čemu se zapravo radi.

"Ne vidim da su im poljoprivrednici tako bitni“, sumnjičavo će. Poštivanje prirode je važno, ali važni su valjda i ljudi. A čini se da naša ruralna sredina postaje nebitna onima koji donose odluke, nastavlja. "Stara izreka kaže – bogat seljak, bogata država. Trebalo bi razmotriti mudrosti naših predaka prije no što bude kasno“, upućuje apel. Kad unatrag ovih godinu i više dana korone nisu mogli zaključiti koliko je opstanak poljoprivrede važan, znači da neće nikada, smatra.

Imali su nekada 700 ovaca i 15 krava, ali ne mogu više toliko. Sin se zainteresirao, kupili su strojeve i moraju gurati dalje. "Borimo se, samo ne znamo do kada“, kaže nam. Dodaje da mu je žao što je potrošio novce na strojeve, da bi vjerojatno bilo pametnije da je dijete školovao i poslao ga u bijeli svijet u potrazi za boljim životom.

Nastavlja da je problema raznih, naprimjer kako doći do zemlje ako nisi član neke stranke, što on odbija prihvatiti. "Za poslušnike koji dižu ruku kada treba, ima i državne zemlje i novaca. Za nas ostale nema. Ja se neću nikome klanjati. Naučio sam radit i djecu sam naučio da se od rada može pošteno živjeti pa sad kako bude“, zaključuje. Prošao je Ivo logor i doživio mnoge strašne stvari o kojima ne želi javno, ali nije tražio ni invalidninu ni mirovinu, već se oslanja na vlastiti rad. "Mislio sam da će biti dobro, ali gubim nadu“, otkriva.

Obješeni vuk u Gračacu samo pokazuje ogorčenost 

Ima 18 ha zemlje u ARKOD-u, ali obrađuje 100, bez poticaja te još plaća najmove. U radu mu pomažu supruga i sin. Da su ostali poticaji na proizvodnju, moglo bi se. "Ali izmislili su po hektaru - da se plaća nerad, a tako se ne može naprijed. Mi se namučimo, a neki leže dok poticaji na upisanu zemlju stižu. Sva zanimacija im je križati dane na kalendaru i čekati isplatu“, slikovito će.

Spominje prijatelje iz Dalmacije koji se redom rješavaju stoke jer ne mogu opstati od učestalih napada predatora. "Onaj obješeni vuk u Gračacu samo pokazuje ogorčenost i koliko je sati. Ljudi svakako tumače, ali to je to. Pa zar vlast stvarno ne vidi dokle je došlo?", kaže Turalija naglašavajući da on tako nešto ne bi mogao napraviti, ali čini se da nema drugog načina da se pokaže da je voda došla do grla pa nikoga ne osuđuje.

Vladajućima za kraj postavlja pitanje: Kako je čovjeku koji ostane bez 300 ovaca, a kažu mu da će dobiti 500 kuna po grlu. I to tko zna kad, za 2-3 godine. A državi cijelo to vrijeme treba plaćati namete. Kako da ljudi prežive? "Mi držimo jako dobre ovnove i šta sad da ostanem bez ovna koji ima zaista veliku vrijednost, a dobijem odštetu 500 kuna za nekoliko godina? Ne može biti isti iznos za sve“, upozorava.