Zadnje aktivnosti

Poslednje aktivnosti korisnika mogu videti samo registrovani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu videti samo registrovani korisnici.
Za kompletne funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Vodenica
  • 04.05.2021. 09:00
  • Pčinjski okrug, Golemo selo

Vodenicu staru 200 godina u desetoj deceniji čuva za buduća pokoljenja

Vodeničar Milivoje Stanković iz Golemog Sela i u 92 godini brine o vodenici potočari kao u mlađim danima.

Foto: Gordana Nastić
  • 640
  • 688
  • 0

Iako mu je devedeset i druga na vratu Milivoje Stanković iz Golemog Sela u Poljanici koja se nalazi u vranjskom ataru, kao u mlađim danima svakodnevno brine o svojoj vodenici potočari staroj 200 godina trudeći se da joj ništa ne zafali. Sve lakše poslove oko nje obavlja sam uprkos tome što je duboko zagazio u desetu deceniju života.

Pored zdravlja odlično ga služi i um, pa sve što noću u glavi osmisli da odradi u vodenici, danju u njoj i oko nje rukama stvara. Tako je izumeo i drveni ključ kojim samo on ume da otključa vodenična vrata, a uz zetovu pomoć je modernizovao i buku kroz koju dolazi voda i pokreće vodenični kamen.

Specijalan vodeničarski ključ

"Buku koja je bila napravljena od drveta prilikom nadolaska vode u potoku znala je često da blokira pesak. Otkako smo iz nje izbacili drvenu građu i ubacili šest limenih, zavarenih burića i učvrstili betonom to se više ne dešava", objašnjava Stanković.

Vodeničarske priče

Tako se on prema svojoj vodenici odnosi od malena jer je hteo da nastavi porodičnu tradiciju. Zato je kao mali dečak sve svoje slobodno vreme provodio pored oca učeći vodeničarski zanat. Naučio je i da prepozna kada i kako treba potklesati vodenični kamen da dobije hrapavu površinu kako bi brašno moglo da se samelje na način od koga je moglo da se napravi najukusniji kačamak i proja.

Uvek je bio na usluzi i ljudima koji su sa volovskom ili konjskom zapregom u njihovu vodenicu iz okolnih poljaničkih sela dovozili vreće kukuruza, žita i raži da samelju. Životinje oznojenu ne bi pojio hladnom vodom, već su to uvek činili tek pošto bi ih dobro istimarili slamom i sačekali da se odmore. Zimi dok su čekali u red da samelju brašno utopljavali su ih prtenim čergama ili starim vunenim ćilimima štiteći ih od mraza i hladnoće, a potom bi se sami okupili oko njih i prepričavali mistične priče o vodenicama koje su građene na mestima sa izuzetnim moćima.

Prepričavali bi stara narodna verovanja o vodenicama u kojima su mladići i devojke lečili svoje ljubavne jade, ali i bolesti kada bi umesili pogaču od brašna samlevenog na vodeničnom kamenu koji se okreće na levo i vode u kojoj se u odstojale određene lekovite trave.

Od 26 vodenica u Poljanici, radi samo njegova

Kako je odrastao naš sagovornik imao je manje vremena za ovakve priče jer je imao više obaveza, ali je bilo sve manje onih koji su dolazili da melju brašno u njihovu vodenicu baš zbog toga što su ovaj posao mnogo brže završavali u električnim mlinovima koji su se u međuvremenu otvorili. Zbog toga je on u potrazi za poslom koji će mu osigurati sigurnu egzistenciju morao da napusti svoj kraj.

Milivoje Stanković nije zaboravio vodeničarski zanat

"Poput mnogih mojih Poljančana posao sam potražio u Beogradu gde sam radeći kao kuvar u jednom tamošnjem preduzeću ostao do penzije. Nikada, međutim, nisam okrenuo leđa svom zavičaju kome sam se sa porodicom vraćao kad god sam za to imao vremena. Te prilike uvek sam koristio da u svojoj vodenici koju sam nasledio od oca nešto popravim i tako otrgnem od zuba vremena."

Iako mu je to pričinjavalo veliko zadovoljstvo on je sa tugom posmatrao kako propadaju i nestaju napuštene vodenice u njegovom kraju. Od nekadašnjih 26 koliko ih je bilo na reci Veternici u Poljanici danas radi samo njegova. Stanković kaže da danas retko ko dođe u njegovu vodenicu da melje brašno, ali da se svakom, ko prekorači njen prag, silno obraduje. To su uglavnom ljudi koji su prešli na zdrav način ishrane i žele da kukuruznim brašnom obogate postojeći jelovnik.

Po vodeničarsko brašno samo oni koji se zdravo hrane

I ovaj vodeničar vrlo često sam sebe počasti kačamakom od brašna koji je samleo u sopstvenoj vodenici, a koji mu krepi snagu i bisti um. On melje brašno i za svoje ćerke i njihove porodice i u tim prilikama uvek nastoji da im nešto pokaže od vodeničarskog zanata u nadi da će neko od njegovih potomaka zavoleti ovu vodenicu i nastaviti da se brine o njoj baš kao što je i on dosada to činio.

"Vremena su čudna. Ko zna možda im ova vodenica nekada i zatreba. Zlu ne trebalo!", zaključuje mudro na kraju Milivoje Stanković.


Tagovi

Vodenica Milivoje Stanković Vodeničarsko brašno Kačamak Vodeničarski kamen


Autorka

Gordana Nastić

Više [+]

Dugogodišnja novinarka koja je zanat pekla na tekstovima iz oblasti poljoprivrede. U potrazi za novim temama rado obilazi poljoprivredna gazdinstva, ustanove, polja, voćnjake, sajmove.