Superžitarice će okončati glad u svijetu?

Iz Abidžana, najvećeg grada Obale Bjelokosti, stiže priča o borbi protiv gladi. I to superžitaricama. U zalihama dječjih žitarica Marie Konate kriju se izvanredni aspekti koji nisu vidljivi većini kupaca. Osim što su proizvedeni lokalno, sadrže visok stupanj vitamina i hranjivih tvari, piše EurActiv.

Trik je zapravo jednostavan. Marijina tvrtka Proteine Kissee-La (PKL) pahuljice dopunjava s vitaminima u prahu kojima ih opskrbljuje Globalni savez za bolju prehranu (GAIN).

Superžitarice u borbi protiv gladi

"Puno ljudi u našoj zemlji ne jede dovoljno voća i povrća, a prekuhana hrana vodi do gubitka vitamina i minerala. Žitarice su mnogima ovdje dnevna hrana. Moje žitarice ne samo da mijenjaju prehrambene navike, nego pružaju i sve potrebne hranjive tvari ljudima", kaže Konate. Savez međunarodnih organizacija i razvojnih fondacija sada poziva da se Marijine superžitarice uvedu u škole jer je hrana s vitaminima i mineralima najisplativija opcija u borbi protiv gladi, naglasio je Savez na međunarodnoj konferenciji u Arushi u Tanzaniji.

Obogaćivanje soli jodom

Obogaćivanje hrane dodavanjem makro i mikronutrijenata kako bi se postigao minimum dnevnih vrijednosti potrebnih organizmu, nije novo. U posljednjih 10-ak godina, puno je ostvareno na ovom području, kroz obogaćivanje soli jodom. No, u posljednjih nekoliko godina akutna glad i oružani sukobi izgurali su pitanje pothranjenosti.

Posljedice skrivene gladi su kobne. Prema zadnjoj studiji GAIN-a, oko 50% djece mlađe od pet godina umire, a mogli su preživjeti da su bolje hranjeni. Nedostatak željeza uzrokuje smrt između 20% majki. Četvrtina djece u svijetu pati od usporenog razvoja. FAO procjenjuje kako godišnji gubci ekonomije dosežu između 2 i 3% na globalnoj razini.

Isplativost obogaćivanja hranom

GAIN u svojem izvješću ističe činjenicu kako je obogaćivanje hrane jako isplativo. Autori upućuju na kopenhašku Konsenzus znanstvenu grupu iz 2008., prema čijim podacima je obogaćivanje jodom koštalo pet američkih centi po glavi. Investicija bi se 30 puta vratila jer uz veću produktivnost radnika i olakšanje nacionalnog zdravstvenog sustava, povrat bi iznosio 26 dolara po osobi.

Potpisnici Arusha deklaracije pozvali su da se više javnog novca uključi u programe. Oko 150 milijuna dolara bilo bi dovoljno da se utvrdi program na 15 godina u 25 zemalja u razvoju. Dodatnih milijun ljudi imalo bi koristi od takve sheme. Osim toga, organizacije pozivaju na veliki trud kako bi se poboljšao nadzor i regulacija programa. Industrijalizirane zemlje trebaju pomoći zemljama u razvoju da ozakone i provode inspekcije kako bi se proizvodila hrana visoke kvalitete.

Financiranje iz javnog ili privatnog sektora?

Kraj gladi zahtijeva strategiju za razvojnu suradnju čiji su ciljevi poljoprivredna diversifikacija, uravnotežena prehrana, čista voda, edukacije, osnaživanje žena i povećanje lokalnih prihoda. Postoji i sukob interesa kroz program obogaćivanja, između javnog i privatnog sektora. Prema nekim prehrambenim stručnjacima, privatni sektor, time misleći na korporacije, u mogućnosti je financirati sam sebe. Javni novac trebao bi biti primjereniji za korištenje u promicanju uravnotežene prehrane utemeljene na lokalnoj dostupnosti, hranjivijoj hrani.