Jedna jabuka 2.36 KM! Može li BiH izvoziti u Japan?

U Japanu je samo 4% radne snage angažovano u poljoprivredi što je oko dva miliona ljudi. Prosječna veličina poljoprivrednog gazdinstva je, gledajući cijeli Japan, samo 0.1 ha. Ipak, koliko toliko drži se još samo Tokaši regija, na ostrvu Hokaido, na krajnjem sjeveru Japana, gdje je prosječna veličina gazdinstva čak 40 hektara. Iako ima površinu od "samo" 10.000 kvadratnih kilometara, a od naših krajeva udaljena je skoro 9.500 kilometara, nije mnogo teško doći do ove regije koju neki nazivaju i kraljevstvom poljoprivrede Japana. Sat i po do dva sata leta treba do nekog od većih evropskih gradova, zatim 12 časova do Tokija, a onda dva sata do Obihira, najvećeg grada regije Tokaši.

Ljeta su topla, a zime hladne. Najviše se uzgaja šećerna repa, soja, pšenica i krompir. Ima dosta površina i pod crvenim lukom, kupusom, mrkvom i paradajzom te nešto manje pod jabukama i kruškama. Ipak i ovdje je izražen manjak radne snage koji bi, u narednim godinama, mogao da dovede do ozbiljnih problema. Mladi ljudi više vole auto-industriju, proizvodnju, rudarstvo, nekretnine negó poljoprivredu.

Jedna jabuka do 2.36 maraka

Evo informacija o cijenama voća i povrća koje su, za naše uslove, uglavnom visoke. Naročito bi voćari bili zadovoljni.

Meni najomiljenija kruška košta od 1058 jena po kilogramu, a na sniženju 980 jena, odnosno, od 16.7 do 15.5 maraka. Jedna marka je 63.7 jena, 1 srpski dinar = 1.05 jena, a jedna kuna vrijedi 16.7 jena. Domaćini mi rekoše da je riječ o sorti La France (nikad čuo za nju, najviše mi liči na Viljamovku). Trenutno nemaju u ponudi domaću "nashi" krušku.

Jabuke su skupe, čak i na komad. Najpopularnije su Fuji i Zlatni delišes. Fuji, u markama, košta otprilike od 2.1 do 2.36 maraka po komadu, do 6.31 marku za šest plodova. a Zlatni, po komadu, takođe od 2.1 do 2.3 marke. Četiri ploda Zlatnog u kesi košta 498 jena, tj. oko 7.9 maraka.

Banane su im jeftine  i cijena se kreće od 1.86 do 3.1 maraka po vrećici u kojoj bi trebalo da bude kilogram težine. Nabavljaju ih sa Filipina. Zato su narandže skupe. Od 11 do 11.6 maraka, na sniženju od 10.2 do 10.7 maraka po kilogramu.

Skupo je i povrće

Povrće je relativno skupo čak i kada su sniženja. Crveni luk je od 3.1 do 4.7 maraka, zavisno od pakovanja. Paradajz košta oko 2 marke. Šeri je skuplji, od 3.1 do 4 marke, a mrkva od 2.6 do skoro 3 marke po vrećici. Glavica kupusa je nešto više od 3 marke. Kao što se vidi na slikama pakovanja za voće i povrće nisu skupa i komplikovana kada se porede sa npr. ruskim tržištem.

Ali, najinteresantnije je da se prilikom svake kupovine na cijenu dodaje porez od 8%. Iduće godine porez će biti  još veći, 10%. Dakle, stanovnicima ove daleke regije kupovina voća i povrća nije jeftina iako su im plate relativno visoke. Prosječna mjesečna plata u Japanu je oko 380.000 jena ili oko 4.2 miliona godišnje. Inače, na sjeveru su cijene povoljnije u odnosu na npr. Tokio gdje su veće za barem 20%.

Voće i povrće najviše uvoze iz SAD i Čilea

Inače, Japan zadovoljava 80% domaćih potreba za povrćem i 74 % za voćem. Razgovarao sam sa nekoliko Japanaca. Vole voće i jesu zainteresovani  za strane proizvode. Najviše uvoze iz SAD i Čilea koji su udaljeni oko 8.800, odnosno, 9.500 kilometara od Japana. Skoro kao i mi.

Kada bi, kojim čudom, naši izvoznici krenuli u borbu i počeli izvoziti za Japan bolje bi prošli sa voćem nego sa povrćem, iako je uvozna taksa na voće, veća. Za jabuke, uvozna taksa je 17%. Djeluje mnogo, ali kada se vidi po kojoj cijeni se prodaju, i nije mnogo. Za kruške i dunje taksa je 4.8%, breskvu i šljivu 6%, jagode koje obožavaju, 6 %, maline i kupine, takođe 6 %.

Za banane sa Filipina uvozna taksa je od 20-25%, zavisno kada se uvozi, a opet, jeftine su. Sa povrćem bilo bi malo teže. Uvozna taksa za krompir je 4.3%, paradajz, luk i kupus 3%. Dakle, nije visoka, ali pitanje je da li bi se isplatilo zbog kalkulacija sa otkupnom cijenom i troškovima transporta. Ipak, naši otkupljivači prethodnih godina znali su da dostave voće i do Vladivostoka koji je otprilike udaljen kao i Obihiro. Zašto ne bi napravili još jedan korak?

Pomenuću i takse za još neke kulture. Za pšenicu taksa je 249%, šećernu repu 325%, a rižu čak 778%.  E tako se čuvaju domaći proizvođači.