Zadruge grade bolnice, trgovine, dogovaraju otkupne cijene – u Japanu

Da mi je netko rekao da Japanci imaju dobro organiziran zadružni sustav vjerovao bih mu. Ali, da je organiziran za čistu desetku... ne bih vjerovao jer znam koliko je teško organizirati farmere, proizvodnju, prodaju i ostalo. Da se odmah razumijemo, nisu Japanci izmislili ništa novo već su otišli u svijet, prikupili iskustva i počeli ih realizirati. Dodali su i svoje inovacije i to je to. E, te inovacije su sjajne. Kombinacija onog što su vidjeli u svijetu i vlastitih inovacija plus odgovornost i, prije svega, posvećenost poslu, doveli su do toga da su zadruge u Japanu postale neizostavan faktor odlučivanja o svemu što ima veze s poljoprivredom.

Relativno mali posjedi

Više od 95% farmera u Japanu, njih 5.15 milijuna, učlanjeno je u zadruge što je impozantna brojka. Ovaj podatak dobiva na težini ako se uzme u obzir da za komercijalno gospodarstvo smatraju farmu s više od 0.3 ha zemlje i godišnjom prodajom više od 500.000 jena, odnosno oko 30.000 kuna. Nekomercijalno gospodarstvo je ono koje ima manje od 0.3 ha zemlje i godišnju prodaju manju od 500.000 jena. Prosječna veličina gospodarstva na Honshu otoku na kojem živi većina populacije je 0.1 hektar, a na Hokaidu, gdje živi 5.5 milijuna od 126 milijuna stanovnika Japana, 40 hektara.

Ono što me impresioniralo, a o čemu ću više pisati u nastavku teksta je da zadruge, ne samo što organiziraju proizvodnju, otkupljuju i prerađuju proizvode, već grade bolnice, imaju svoje trgovine, pregovaraju s Ministarstvom poljoprivrede, Vladom Japana o otkupnim cijenama i šalju bankama zahtjeve za novčane zajmove članovima.

Pet nacionalnih asocijacija zadruga

Gore nabrojano može se vidjeti i u većini ostalih, agrarno razvijenih zemalja svijeta, ali u Japanu su posebni. Evo zašto? Skoro svaka općina u Japanu ima svoju zadrugu, koja je članica jedne od federacija poljoprivrednih zadruga, u 47 prefektura Japana. Drugim riječima, svaka prefektura, odnosno, regija ima federaciju zadruga. Na nacionalnoj razini je pet federacija i to:

• Središnja unija poljoprivrednih zadruga,
• Nacionalna federacija poljoprivrednih zadružnih asocijacija,
• Nacionalna federacija poljoprivrednih zadruga za zdravlje i socijalnu pomoć,
• Nacionalna federacija poljoprivrednih zadruga za uzajamno osiguranje,
• Norincyukin banka

Ukupna imovina Norincyukin banke kojom upravljaju zadrugari je 866 milijardi američkih dolara, a kapital 36.4 milijarde dolara. U ovoj banci zadrugari, odnosno federacije zadruga, čuvaju novac, investiraju ga ili uzimaju pozajmice pomoću kojih svojim članovima omogućavaju kapitalne investicije na imanjima, unaprjeđuju tehnološke procese i menadžerske kapacitete zadrugara.

Zadruge članovima pružaju i  sluge životnog, zdravstvenog, auto osiguranja, kao i osiguranja objekata od požara. Zadrugari izdvajaju novac za gradnju bolnica pa se širom Japana, posebice u gradovima s manje od 50.000 stanovnika, mogu pronaći bolnice koje su izgrađene novcem zadrugara, u kojima se mogu liječiti svi stanovnici, ne samo zadrugari.

Pomoć Ministarstva i Vlade

Porez koji zadruge plaćaju državi je 22% dok privatne tvrtke plaćaju 30%. Ministarstvo poljoprivrede, odnosno, Vlada Japana zadruge podržavaju na sljedeće načine:

• izgradnjom i financiranjem koledža za buduće farmere koji će preuzet posao od roditelja,
• subvencijama preko tzv. “6 th industrijskog programa“ i
• zajmovima (Super L fond i Fond za poboljšanja u poljoprivredi).

"6 th industrijski program" u biti znači da će farmer dobiti subvenciju za razvoj novih proizvoda (2/3 od investicije) i subvenciju za nabavku opreme i izgradnju objekata (1/2  od investicije). Maksimalni iznos subvencije je 50 milijuna za pojedinca i 150 milijuna za kompaniju.

Super L fond i Fond za poboljšanja u poljoprivredi

Zadruge pripremaju dokumentaciju i bankama šalju podatke za članove. Kamatna stopa je od 0.5%-1%, a period otplate 25 godina. Maksimalan iznos pozajmice za individualno gospodarstvo je 300 milijuna jena, a tvrtku jedna milijarda jena. Zadruga jamči kod banaka za podnositelje zahtjeva i zadruga procjenjuje je li farmer sposoban vraćati kredit ili ne. U slučaju nepredviđenih okolnosti kao što je primjerice smrt podnositelja zahtjeva zadruga vraća dug.

Fond za poboljšanja u poljoprivredi, drugim riječima, inovacije posebna je priča. Možete li zamisliti da je kamatna stopa 0%, a period vraćanja, iako ne vraćaš ništa, 12 godina? Maksimalan iznos zajma je 50 milijuna jena za pojedinca i 150 milijuna jena za tvrtku. Ove zajmove daje Nacionalna banka Japana. Jedini uvjet je da si registriran i da imaš održiv biznis plan za nove tehnologije. I u tome im pomažu zadruge.

U sve ovo je "upetljana" i SMRJ (organizacija za mala i srednja poduzeća i regionalne inovacije). Ova organizacija također pomaže razvoj novih proizvoda. Sugerirat će banci da se farmeru odobri kredit, a njen interes j, da plasira svoj novac i pruži savjetodavne usluge za pokretanje biznisa. Nema kamate, projekti su od tri do pet godina, a farmer i restoran, moraju osigurati 1/3 potrebnog novca. Ostale 2/3 plaća SMRJ!!! Jamstvo je ugovor farmera i npr. restorana u kojem će precizirati koliko će, u postotcima, zajma vratiti farmer, a koliko restoran. Za ovakav sistem nikada nisam čuo.

Nema otkupa bez zadruga

Malo o otkupnim cijenama. Vlada Japana posredstvom nadležnog Ministarstva štiti domaće proizvođače tako što je uvozna taksa za krumpir iz inozemstva 4.3%, škrob 583%, pšenicu 249%, iako uvoze 86% pšenice, šećernu repu 325% i rižu 778%. Svake godine pred berbu ili žetvu zadruge i otkupljivači pregovaraju o otkupnim cijenama i uglavnom se dogovore. Ako se slučajno ne postigne dogovor Vlada će odrediti zaštitnu cijenu koja će omogućiti profit farmeru i ispod koje nitko ne prodaje, odnosno, otkupljuje robu! Cilj je da farmer bude zadovoljan!

Riječ je najviše o šećernoj repi, pšenici, krumpiru i soji jer se one najviše proizvode u Japanu. Ako slučajno ostane viškova Ministarstvo poljoprivrede i Vlada Japana, posredstvom Gospodarske komore, pomažu zadrugama u plasmanu na inozemna tržišta. Dakle, ne događa se, kao kod nas, da kad rodi cijena proizvoda ide nadolje, a farmeri su prepušteni sami sebi.

Zadruga JA "Sarabetsu"

Posjetio sam jednu od zadruga u neposrednoj blizini Obihira. Riječ je o zadruzi JA “Sarabetsu” iz istoimenog sela sa 3.259 stanovnika. Od ovog broja 602 stanovnika, tj. 215 farmi, učlanjeno je u zadrugu. Zadrugari se bave proizvodnjom pšenice, šećerne repe, krumpira i soje koje su četiri osnovne kulture na Hokaidu, kao i proizvodnjom mlijeka.

U zadruzi je i 40 farmi mliječnih grla od kojih je skoro pola sa 100-200 grla. Mnogi drže i perad. Pšenica se uzgaja na 1.919 hektara, krumpir na 1.968 hektara, šećerna repa na 1.861, krmno bilje na 2.300,  mahunarke na 2.256, grah i soja na 550 hektara.

Promet JA "Sarabetsu", u 2017. godini iznosio je 154 milijuna maraka ili 78.9 milijuna eura. Ono što je najzanimljivije je da zadruga ima svoja pogone za preradu krmnog bilja, krumpira, graha šećerne repe, škroba, mlijeka, mesa, zatim skladišta, silose, sušare, pakirnice, pogone za proizvodnju sjemenskog krumpira i graha. Također, u gradu Obihiru zadruga ima nekoliko supermarketa, ali dvije vrste. U jednom supermarketu proizvođači donose robu s njiva direktno na police, a u drugima je roba, koja se nabavlja od veletrgovaca.

Jedna od najviše prodavanih roba je merkantilni krumpir. Svake godine, od rujna do ožujka, 8.000 tona krumpira upakiranog u kartonske kutije prodaje se na Honshu otoku. U JA "Sarabetsu" zadruzi naročito su ponosni na postrojenje za proizvodnju komposta veličine 4.7 hektara. U lagunama goveđi i stajnjak peradi s farmi miješa se sa slamom jednom do dva puta mjesečno, čuva nekoliko mjeseci i prodaje farmerima po smiješno niskoj cijeni od 600 jena, tj. oko 40 kuna po toni.  Svake godine zadruga proda 30.000 tona stajnjaka.

Ova zadruga izgradila je i JA Hokkaido Koseiren Obihiro Kosei bolnicu. Gradit će ih još. Kapa dolje!