Poljorpivrednici protestuju - a tretman njihovog rada i proizvoda se ne menja; da li je rešenje u boljem ogranizovanju?
Protesti poljoprivrednika u Srbiji decenijama privlače pažnju medija i javnosti, u različitim uslovima iz godine u godinu. Dok je pre svega tri decenije u ovdašnjim medijima bilo lakše naći članak o tome kako su nemački, francuski ili katalonski poljoprivrednici blokirali put, pa bacili svoje proizvode umesto da ih prodaju po (niskoj) ceni koju nudi država/otkupljivači, svaka od tih pojava preselila se u međuvremenu i 'ovamo'.
List "Danas" u tekstovima iz 2007. i 2017. godine godine izveštava o nezadovoljstvu poljoprivrednika i protestima koje organizuju, a iz napisanog se vidi da se nezadovoljstvo iz sezone u sezonu ne smanjuje. Zapažaju se pritom i iskustva koja se ponavljaju: na primer, proizvođači organizuju proteste isključivo kad je njihov proizvod u pitanju.
Neće malinari protestovati zajedno sa proizvođačima paradajza, kukuruza ili suncokreta, nego svaka grupa poljoprivrednika zakaže, organizuje i održi protest upravo onda kad se određuje cena, utvrdi cena ili dođe vreme za isplatu njihovih proizvoda. Protesti poljoprivrednika su uglavnom mirni premda upravo 2020. svedočimo bacanju i uništavanju poljoprivrednih proizvoda - paradajza, krastavaca i lubenica radije nego da taj proizvod bude prodat po ceni koja obezvređuje svako ulaganje i trud poljoprivrednika. A imamo i gađanje političara i Skupštine paradajzom i jajima.
Drastične mere kao što su blokiranje puteva traktorima i ostalom poljoprivrednom mehanizacijom uglavnom su napuštene kao nedovoljno efikasne za postizanje svih ciljeva proizvođača, a osim toga veoma iritiraju sve koji treba da prođu upravo tim blokiranim putem. Odnos učesnika protesta prema političkim ličnostima takođe varira, bilo je godina kad su poljoprivrednici, otvoreno zahtevali ili prećutno očekivali podršku od političara iz vlasti ili opozicije, kritikujući ih ako podršku nisu pružili niti pokazali interesovanje za probleme poljoprivrede i poljoprivrednika.
Prijava protesta zbog cene pšenice odložena - čeka se Ministarstvo
Od ovakvog pristupa organizatori protesta su prešli na sasvim drugi, tako da sada paori koji protestuju bukvalno zabranjuju političarima, naročito onima koji nisu u vlasti, da se pojave na njihovom protestu, a kamoli da govore ili na neki drugi način izraze podršku.
Država uglavnom reaguje isto iz godine u godinu na proteste poljoprivrednika: sačeka da gnev i ogorčenost organizatora i učesnika "splasnu" - a, to biva već za dva, tri dana, pa onda ponudi istu cenu ili potreban proizvod uveze iz neke druge države, po nižoj ceni.
Kasnije, eventualno, pošalje krivične ili prekršajne prijave organizatorima. Krajnji kupac, potrošač, po pravilu nema kupovnu moć da bi kupio 'domaće', ako je skuplje od uvezenog, nego upravo traži jeftinije, svejedno mu je što je uvezeno, a asocijacije i sindikati poljoprivrednih proizvođača nemaju, barem još nemaju, dovoljno društvene moći da bi u pregovorima s državom ili velikim otkupljivačima mogli da zaštite svoje članstvo.
Tako se protesti ponavljaju iz godine u godinu, od proleća pa obično do kraja jeseni, a da se tretman poljoprivrednih proizvođača ne menja.
Protest voćara: Traže minimum 55 dinara za prvu klasu višnje i 35 za drugu
Problemi u poljoprivredi nisu novi, ali, kako izgleda, moraju da se rešavaju na nove načine. Iskustva EU su u tom pogledu bliska i korisna, poljoprivreda EU praktično počiva na subvencijama, pa je i proizvođač zadovoljan otkupnom cenom i krajnji kupac jeftinom hranom u tržnom centru. Za sve ovo ipak je neophodno više solidarnosti i bolje organizovanje prvenstveno među samim poljoprivrednicima, a uporedo i razvijanje solidarnosti u društvu, od proizvođača do kupca.
Tagovi
Autorka