Zadnje aktivnosti

Poslednje aktivnosti korisnika mogu videti samo registrovani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu videti samo registrovani korisnici.
Za kompletne funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Pogled u prošlost
  • 27.12.2020. 14:00
  • Severnobanatski okrug, Vojvodina, Kikinda

Šta je konj nekada značio čoveku, a šta danas konjske snage?

Kako su konji odigrali jednu od najvažnijih uloga u istoriji Kikinde: kad nisu radili najteže poslove, vozili su vlasnika s porodicom na slavlja, svadbe i veselja.

Foto: Julijana El Omari
  • 349
  • 249
  • 0

U vremenu pre pronalaska savremenih mašina ljudi su se najradije oslanjali na snagu i inteligenciju konja. U istoriji i svakidašnjici Kikinde veoma su davno i od tada, konj i čovek, ratnik ili poljoprivrednik, bogataš ili siromah, drugovao je sa plemenitom životinjom koja je ušla u pesme i legende ovih krajeva.

Sve do polovine šezdesetih godina dvadesetog veka, Kikindom je saobraćao fijaker. Kad se prvi od njih provozao ovdašnjim kaldrmama i blatištima, nije zabeleženo, a konji i kola prevozili su sve i svašta vekovima ranije nego što je pronađena parna mašina. Glavna fijakerska stanica bila je kod glavne željezničke stanice, još od 1858. godine, kad je kroz Kikindu prošao prvi voz i nastavio da prolazi tokom dugog vremena procvata grada, velikog željezničkog čvorišta odakle su roba, ljudi i ambicije stizale u najudaljenije krajeve Evrope.

Danas parking, nekada drvo posečeno na metar visine

Manje stanice su se premeštale po centru, kad im je i kako bilo zgodno. Fijakeri su bili crni, sa jednom ili dve konjske snage i kočijašem koji je vozio u svaki kraj mog grada, kuda mušterija zapovedi i bili izuzetno korisni za sve koji nisu imali svoja kola, a naročito za putnike koji su odnekud došli u Kikindu poslom.

Tradicija: U Banatskom Karađorđevu sve više konja

Solidno negovano konjče, obično tamno mrke boje dlake, vuklo je lako vozilo sa nadstrešnicom koja je tokom hladnijeg dela godine pružala kakav, takav zaklon od kiše, vetra i snega. Panj drveta posečenog na oko metar visine od tla služio je da se oko njega vežu uzde konja kad fijaker nije bio u pokretu. Fijakeristi, kad nisu vozili ili dremali u vozilu čekajući putnike, bili su u nekoj od obližnjih kafana, gde je klijentela uvek mogla da ih nađe.

Fijakere je zamenio gradski autobus, a kad je i on ukinut, pojavila su se i do danas ostala taksi vozila. Sad je već retkost videti zaprežna kola u gradu, a samo pre pola veka bila su uobičajena stvar.

Bretonski konj ili mura

Nekad su ih vukle nevelike mršave životinje na kojima se videlo da se u životu nisu naročito dobro hranile. Međutim, ogromna teška i natovarena kola vukli su parovi ogromnih riđih konja, sa grivama žutim kao maslac i nekom vrstom dugodlakih "dokolenica" iste boje nad kopitima. Ovde su tu rasu zvali "mura", pravilno je peršeron ili bretonski konj. Nema tereta koji nisu mogli da odvuku kuda treba, a njihova mirnoća i strpljivost na teškom radu budile su divljenje.

Pre toga, konj je čoveku bio saradnik u mnogim teškim poslovima, prevozno sredstvo na dalekim i neizvesnim putevima, saborac u ratovima, statusni simbol u mirno i bogato doba. Kad nisu vukli plugove i teške terete, konji su vukli taljige, tarnice, čeze, kočije, a po zimi sa mnogo snega i velike sanke, vozeći svoje vlasnike i cele porodice u goste, na svadbe, proslave i praznike. Danas imamo sve moguće mašine - sa konjiskim snagama, naravno.

Kobila Liza

Dok su siromašniji ljudi imali jednog ili dva konja za najteže poslove u poljoprivredi, imućniji su se dičili i rasnim lipicanerima. Navodno je jedna porodica u Mokrinu, varoši nedaleko od Kikinde, imala i pravo arapsko grlo, crnog pastuva basnoslovne cene. Tog konja nisu čak nu u kola uprezali, jedino bi ga gazda pojahao za velike praznike da tako pokaže meštanima svoje bogatstvo.

Poznati Kikinđanin odlazio je u svoju omiljenu kafanu lakovanim čezama u koje je upregnuta bila njegova omiljena kobila Liza. Ona je strpljivo čekala vlasnika da iziđe iz kafane i utetura se u vozilo, pa bi laganim korakom pošla kući, pošto je znala put. Tek kad bi zašla u ulicu gde se kuća nalazila, dala bi se bez najave u takav trk, da bi se gazda do kuće - istreznio. Gazdina žena, deca i unuci visoko su je cenili zbog ove male taktike.  

Ergela na Borikama nakon 125 godina više ne postoji

Danas postoje klubovi odgajivača konja, a postoje i manifestacije na kojima su konji upregnuti u starinska kola prava atrakcija, ali broj konja u odnosu na davna vremena smanjuje se drastično brže nego broj stanovnika u selima i manjim gradovima.

Da li ćemo uskoro konja videti samo u oznaci "KS"?


Tagovi

Konj Zaprežni konji Fijaker Fijakerska stanica Kobila Liza Kikinda


Autorka

Gordana Perunović Fijat

Više [+]

Diplomirana pravnica, novinarka, autorka tri romana i pesnikinja u ilegali. Sarađivala je sa redakcijama glasila Republika, Helsinška povelja i sa većim brojem portala. Posebno interesovanje pokazuje za život žena na selu. Vodi rubriku "Kikindski nostalgični život" za "Kikindske".