Lijek za kožna oboljenja, duševne bolesti i glad? Brašno?

Etnolozi su rekli svoje: brašno je kod seljaka tretirano kao svetinja. Sve što se proizvodi od brašna, prvenstveno hljeb i kolači koji se pripremaju za velike praznike, imalo je isti status. Prostori za brašno su s pažnjom čišćeni i održavani, posuđe u kojima se drži brašno stajalo je na počasnim mjestima, a prosipanje ili neko drugo oštećenje brašna smatralo se predznakom velike nesreće.

Bogatstvo poljoprivredne porodice od starine se mjeri prema količini brašna. Poznat je običaj da, ako hljeb padne na pod, onaj ko je ispustio dragocijeni zalogaj, ima da ga podigne, puhne, poljubi - i nastavi da jede. Hljeb se nije bacao u poljoprivrednim domaćinstvima, što bi preostalo, drobilo se u varivo, pravila se pita, sušilo u pećnici, mljelo u mrvice i ni mrvica nije smjela da propadne. Od brašna su žene pravile kore za pitu, razne rezance, "flekice", "grkljančiće", tarhanu, trganice, kidanice, krofne, priganice i čitav spisak slatkih i slanih obroka.

Brašno je ulazilo u sastav bukvalno svih jela na stolu, od čorbe gdje se na masnoći proprži manja količina prije nego što se doda voda, povrće i začini, preko variva, koja su zgušnjavana brašnom, do slatkiša na kraju ručka. Ljekari još nisu predlagali ljudima da smanje količinu brašna, naročito bijelog, u ishrani, za gluten se još nije znalo, a osoba koja ne želi da jede hljeb i tjestenine "zbog vitke linije" ili "radi zdravlja" bila bi smatrana čudakom, ako ne i nešto gore.

Za liječenje kožnih bolesti

Uz ovoliko poštovanje, uz stalnu i svakodnevnu upotrebu ove namirnice, razumljivo je da su preci današnjih poljoprivrednika smatrali brašno ljekovitim. Protiv gladi, brašno je zaista odličan lijek - ali nekadašnji seljaci su najozbiljnije pokušavali da liječe kožne bolesti pa i ozbiljne povrede i rane oblogom od meda i brašna ili samo od bajatog hljeba, sa vrlo raznolikim ishodom, zavisno od otpornosti povrijeđenog. 

Zbog svoje važnosti brašno je ušlo u mnoge izreke i poslovice, naročito dobro sačuvane u selima.

Evo šta niste znali o brašnu na bazi integralnih žitarica

"Zlo je brašno u kuću unio", kaže se za čovjeka koji se bogati nezakonitim radnjama.

"Od toj brašno 'lebac ne biva", govori se za uzaludan ili sumnjiv posao, a tu je i čuveni izraz "šta se smiješ k'o lud na brašno", s objašnjenjem: kad se neko smije bez vidljivog razloga ili u potpuno neprimjerenoj situaciji.

Domaći pisci se žale (ili hvale, ko će znati) da su im strane kolege pisale kako ovaj izraz nikako ne mogu da prevedu. A to je zanimljivo, ta navodna neprevodivost, s obzirom da sličan izraz sa istovjetnim značenjem postoji u većini evropskih jezika. Vrlo je star, pa je kako izgleda prvobitno značenje zaboravljeno.

Svećenje brašna

U srednjevjekovnoj Evropi, od Irske do Urala i od Islanda do Grčke, svi narodi koji su gajili žitarice znali su za obred osvećenja brašna - od koga se poslije pravio hljeb namijenjen liječenju najtežih duševnih bolesti. Sveštenik bi očitao molitvu nad brašnom, vodom, solju i ostalim sastojcima za hljeb, a žene bi hljeb umijesile, ispekle i poslužile bolesnicima. Ako bi neki od bolesnika, koji su prisustvovali cijelom obredu, počeo da se smije - a za njim i svi ostali, jer smijeh je "zarazan", to se smatralo dobrim znakom, da će svi ubrzo i sigurno ozdraviti.

Tada je, kao i mnogo kasnije, uostalom, tretman duševnih bolesnika u seoskim sredinama (i gradskim, da ne bude zabune) bio izrazito surov, nesretni ljudi po pravilu ne bi dugo poživjeli. U takvim uslovima, naivan, ali u suštini saosjećajan pokušaj liječenja namirnicom koju svi koriste i svima čini dobro - predstavlja značajan izuzetak. Kad nekom kažemo "šta se smiješ k'o lud na brašno" mi mu ustvari želimo da bude vrlo, vrlo zdrav i da se smije glasno i mnogo.